Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Samo u onom posljednjem ljetu pred eksploziju korone nisam pomilovao desnu  cicu bronzane ljepotice u zagrljaju metalnog muškarčine. Njih dvoje čine jedinstveni spomenik kojim se Makarska rivijera zahvaljuje milionima posjetilaca što su uticali na razvoj ovog tirkizno plavog akvatorija hrvatskog Jadrana.

Milovanje metalnih grudi, kažu Makarani, donosi sreću. I zašto to ne probati. Dirao sam i druge spomenike po svijetu, a zašto ne bih u mjestu u kojem sam proveo godine od   djetinjstva. Zato sam ponovo krenuo ka izvorištu iluzija o sreći.

I taman da pogladim tu famoznu, izlizanu desnu cicu zauvijek ukočene dame  iza leđa odjeknu – đes ba, đes ba?  

Makarski spomenik turistima i Pavle Pavlović

Odmah sam znao ko me trza, iako sam mislio da je vlasnik tog avaza hiljadama kilometara daleko u ravnoj Danskoj. Naravno, bio je to legendarni sarajevski kantautor Narcis Vučina, sa adresom u Kopenhagenu. Ono njegovo Đes ba, đes ba bilo je veliki hit u izvođenju Crvene jabuke.
Baš kao što je i bila nezaboravna navijačka himna Hajmo Bosno, Bosno, hajmo Hercegovino. Pjesma koja  vuče na sjećanja kada su je složno pjevali na stadionima gdje je igrala nogometna reprezentacija BiH.

Vozdra, Narca! Ubi ova vrućina, a ti u gotovo zimskoj obleki. Lako je tebi, nakupio si se toplote, a ja sam gotovo dva mjeseca pod dekom u mom stanu u Kopenhagenu. Dok tebe ubi vrućina mene je ubila  zima.

I evo i mene u tom dijelu Evrope. Sa makarskih gotovo 40 Celzijusa stigao sam prije kojeg dana u holandski kišni juli na plus 13C. Usred ljeta jesen i to ona teška. Vlažna, hladna, vjetrovita.  Eto ti mangupe, pa ti zezaj Narcisa.

... Dok kišne kapi dobuju po oknima vraćam se svježim sjećanjima na talase iz vala i  plaža 52 kilometra duge, najdraže rivijere Bosanaca I Hercegovaca. Put me vodio  u  ribarski klub pun dobrog vina i ribarskih besjeda. Nema šta u pričama nisu ulovili majstori udica. Jedino im je izmakao morski kit. Mašta i laži ribolovaca mogu svašta.

Ne mogu sakriti svoje reagovanje na te priče, posebno one kada bude bolje nego Minhauzenove. I  postajem dragovoljna žrtva dalmatinskog karanja. Tako je to od poslijeratnih godina, svakog jutra u romatičnoj bašti “Arbuna“, makarskog kluba majstora parangala, vrša, udica i lovačkih priča. Započinjalo bi zezanje uz prvu, jaku kafu razgovorušu.

– Opet vi Bosanci?!

– Što Bosanci, ima li tu i Hercegovaca? – pokušavam razvodniti uvodno pitanje, znajući unaprijed na što se misli.

– Kakvi Hercegovci, oni ovdje ne dolaze kao vi. Njima ne trebaju peškiri da bi nešto zauzeli. Pokupovali su više od pola Makarske. Eno im i jahte gore u luci, kao ona od tajkuna iz Širokog Brijega. Za razliku od njih vi ćete uvijek ovdje biti stranci!

Ha,ha jesmo te! Kakav stranac, ti si naš najbolji znanac. Ne mogu društvene i političke promjene da utiču na druženja duža od pola stoljeća.

Stipu ih, Paja. Hajmo mi popiti pivo, priču smiruje Fadil Redžić. Legendarni  bas gitarista vječnih Indexa ovdje je kao kod kuće, iako je stranac i to ne iz Bosne, nego iz daleke Amerike. Autor one Bacila je sve niz rijeku svakog ljeta, od malih nogu, je u roditeljskom stanu. Dječija bacanja papirnih brodića po valovima Miljacke zamjenio je pravim krstarenjima po Jadranu. Maher je za kormilom, baš kao sa instumentom od četiri žice.

Pivo ispijamo na našem starom mjestu, gdje godinama već 24. oktobra, plivanjem u mrzlom moru, proslavljamo Dan Makarske. O matorim kupaćima u hladnoj vodi pisali su, a valjda će opet, brojni dalmatinski mediji. Kao samo “glupi” Bosanci mogu ovako izazivati prostatu u poznim godinama. Za sada, Bogu hvala, takvih belaja još nemamo.

Lijepo je bilo ćakulati i beštimati, nego valja nama pod sunce pakleno. Treba na plaži izdržati koju uru i onda trk u hlad. Ako već nije zauzet.

Uživaćeš u valovima najljepšeg mora na svitu i jedino kontati kada ide ona krema za sunčanje faktora 30, a kada, poslije prvih kolor nijansi na koži, o kojima sanjaš cijelu godinu, ona sa faktorom 10.

U čast Makarske: Fadil Redžić i Pavle Pavlović

S mazanjem ne treba pretjerati. Ako te faktori previše zaštite nećeš skužiti zavist na licima susjeda. I neće oko tebe pitati ko još može, u ova teška vremena, dok te plaše sa onim šta će nam donijeti jesen i zima, lovu trošiti na ljetovanje. Čuvaj peneze za teške dane što nam obećavaju naše vlade potpomognute Putinom!

Dok me prepariraju za još jednu sunčanu gnjavažu, čujem jarana, obučenog  od glave do pete na usijanoj Makarskoj rivijeri. Pokrio se i velikim slamnatim šeširom i zabrinuto ponavlja vajču se melanoma, vajču se melanoma!

Kontam baš smo postali dio razvijenog svijeta. Niko više staromodno ne uzvikuje - čuvaj se raka kože!

A, i niko čuvaj se korone što se ponovo vratila uz obalu naših želja. Kažu nije opasna kao ona, samo treba gutati dovoljno paracetamola.

…Ma, pusti morska sjećanja, vrati se čovječe u stvarnost. Traži kišobran, traži debelu vindjaknu, traži duboke cipele, traži, možda i rukavice. Traži i debelu  deku. Treba se pripremiti za sumornu jesen usred ljeta kao što je to do nedavno činio skladatelj Vučina u svom Kopenhagenu.