U norveškim dnevnim novinama Klassekampen objavljen je zajednički članak kojeg potpisuju Edin Kozarić,doktorski kandidat na Odsjeku za međunarodne studije i tumačenje obrazovanja, OsloMet, te Arne Johan Vetlesen, profesor filozofije na Univerzitetu u Oslu.

Njihov tekst prenosimo u cjelosti:

Generalna skupština UN-a nedavno je usvojila 11. juli kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, u kojem su snage bosanskih Srba u julu 1995. godine ubile preko 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca. Rezoluciju o danu sjećanja predložile su Njemačka i Ruanda, a kao rezultat saradnje sa Memorijalnim centrom Srebrenica i te drugim institucijama koje upravljaju sjećanjem na holokaust.

Međutim, Srebrenica i etničko čišćenje u Bosni koje se desilo između 1992. i 1995. godine, bila je teška tema u norveškoj javnoj sferi. Ponavljajući narativ je bio da je sukob bio komplikovan i da se krivica i ratni zločini mogu pripisati svim stranama. Uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na genocid otvara put za obračun sa ulogom koju su takve priče odigrale u norveškom razumijevanju rata u Bosni.

Percepcija u norveškoj javnosti o onome što se dogodilo u Bosni posebno je povezana s jednom osobom, a to je Thorvald Stoltenberg. Stoltenberg, koji je imenovan za mirovnog posrednika UN-a 1993. godine, radio je u norveškoj ambasadi u Beogradu početkom 1960-ih. Tečno je govorio srpskohrvatski jezik i imao je kontakte sa centralno pozicioniranim političarima u Titovoj Jugoslaviji. Još od 2. svjetskog rata – usp. film "Krvavi put" – uspostavljene su jake veze između norveških boraca otpora i jugoslavenskih ratnih zarobljenika, općenito smatranih Srbima. Slika Srba kao žrtava datira daleko u historiju još za vrijeme Osmanskog carstva krajem 1300. godine. Potom su Srbi žrtve i za vrijeme Drugog svijetskog rata, posebno u vezi sa koncentracionim logorom Jasenovac koji je osnovao pronacistički hrvatski ustaški pokret, gdje je tokom rata ubijen veliki broj Srba, kao i mnogo Jevreja i Roma.

To je historijska pozadina doživotnih ličnih i ideoloških veza između norveških socijaldemokrata i jugoslovenskih partizana. Veze su se pokazale kao da opstaju i nakon što su komunisti u Beogradu zamijenjeni nacionalistima tokom raspada Jugoslavije.

Kao iskusni diplomata i bivši ministar odbrane i spoljnih poslova, Stoltenberg je govorio o principu nepristrasnosti i neutralnosti u svom radu kao posrednik u UN. Međutim, kako su kasnije spoznale i njegove kolege Asuši Akaši i David Owen, ispostavilo se da su takva načela nedovoljna za ono što se odvijalo na terenu u Bosni od 1992. godine: naime, nejednakost moći i snage koja je posebno bila evidentna između dvije "strane", bosanskih Srba i Muslimana (Bošnjaka). Kada prevlada jaka asimetrija i nestane simetrija, pretpostavljeni moralno besprijekoran stav principijelne nepristrasnosti u praksi može postati najbolji saveznik najjače strane i neprijatelj najslabije strane u sukobu.

Posljedica nestajanja u zaštitu slabijeg, iz straha da bi time diplomatski posrednik postao pristrasan i zbog čega bi izgubio kredibilitet za pregovaračkim stolom, rezultirala je neravnotežom među zaraćenim stranama, bez mogućnosti da se pritekne u pomoć inferiornim žrtvama; one ostaju na milost i nemilost agresora i njegove superiorne moći i namjere. Etničko čišćenje u Prijedoru, četverogodišnja opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici treba shvatiti kao ishod ove dinamike u praksi.

“Ponavljajući narativ je bio da je sukob bio kompliciran”

Zajednička nit u Stoltenbergovom narativu, kako do genocida u Srebrenici 11. jula 1995. godine, tako i u godinama poslije, sve do njegove smrti 2018. godine, jeste da se uvijek mora zapamtiti da su sve strane počinile zločine i da niko nije bio nevin. U slučaju Stoltenberga, ne radi se samo o tome kako poštivanje principa nepristrasnosti i neutralnosti može zloupotrijebiti strana sa genocidnom namjerom, nego i o preuzimanju narativa jedne strane u konfilktu. Lider bosanskih Srba Radovan Karadžić je 20. maja 1995. godine izjavio: "Srbi, Hrvati i Muslimani više ne mogu živjeti zajedno. Ne možeš držati psa i mačku zarobljene u istoj sobi." Jedanaest dana kasnije, šest sedmica prije nego što je general Mladić zauzeo Srebrenicu u dogovoru sa Karadžićem, Stoltenberg je također izjavio: "Ne možete prisiliti ljude da žive zajedno". Stoltenberg je zauzeo jednu stranu, stranu agresora i u vlastitim izjavama kao posrednik UN-a suprotno evropskom stavu nakon završetka epohe nacizma, Stoltenbergov stav je značio da ljudi različitog (mješovitog) etničkog porijekla ne mogu živjeti zajedno na istoj teritoriji.

Primjer nasljeđa Stoltenbergove verzije je dokumentarni film emitovan na norveškoj televiziji: "Grad koji je žrtvovan" iz 2011. godine. U onome što je norveška televizija NRK predstavila kao istraživački novinarski rad koji osporava utvrđene istine o Srebrenici, priča koja je osporena u PFU-u (Regulatorna agencija za praćenja standarda izvještavanja medija u Norveškoj) nakon što je žalba uložio Norveški helsinški komitet. Čak je i Tribunal za ratne zločine u Hagu reagovao izjavom da je film zanemario presude Tribunala. Danas je ovaj dokumentarac jedina stvar koja se pojavljuje u arhivi NRK TV ako se radi pretraga o ubijanjima o Srebrenici. Osim što je trn u oku Bosancima u Norveškoj, dokumentarac treba smatrati pravom zamkom za svakoga ko se okrene nacionalnom kanalu da nauči nešto o genocidu u Srebrenici.

U 2025. godini, navršiti će se 30 godina od genocida u Srebrenici kao i početak obilježavanja 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja. Na običnom jeziku, rezolucija UN-a poziva na "razmišljanje i komemoraciju". Dakle, šta norveško naseljeđe – norveški odraz – može pod tim podrazumijevati? Zaostajanje u ovom slučaju ima neke prednosti, a to je da možete iskoristiti tuđe iskustvo.

U Britaniji, gdje je nekoliko intelektualaca zauzelo jasan stav protiv izdaje Bosne od strane britanskog političkog korpusa tokom rata u Bosni, Srebrenica danas predstavlja centralni dio historijskog iskustva koje pomaže u oblikovanju trenutnog britanskog diplomatskog stava prema politici u Bosni. Pored toga, vlasti finansiraju mjere za širenje znanja o genocidu, a Velika Britanija je jedan od najvećih donatora Memorijalnom centru Srebrenica.

Može li se neko usuditi da se nada, možda čak i zahtjeva, nešto slično i u Norveškoj?