Piše: MARIO ILIČIĆ

„Ženo, trebalo bi na onu stranu na dženazu, ali šta će na to reći Dragan…!?“, riječi su koje je izgovorio briljantni Bogdan Diklić u sjajnom filmu Obrana i zaštita Mostarca Bobe Jelčića, filma za koji ni sam Jelčić valjda nije mogao ni pretpostaviti koliko kirurški precizno oslikava stanje u Gradu na Neretvi. Zbilja, Bobo je pogodio srž svega, u Mostaru, „stolnom gradu Hrvata“, kako to svako malo voli naglasiti lider HDZ-a BiH Dragan Čović, ništa nije normalno.

Novom nenormalnom stanju, koje Mostarci žive već 30 i kusur godina, samo je jedna konstanta – politika o kojoj svi sve znaju, a ne smiju naglas reći i politički konvertiti koji vladaju narodima smatrajući ih nedostojnim sebe, svako malo podižući nacionalne tenzije kako bi učvrstili svoje političke pozicije uoči izbora.

A, u Mostaru, kao u Sjevernoj Koreji. Jedan narod, jedan vođa…, čovjek koji odlučuje o svemu, od pozicija u politici do zapošljavanja čistačica u domovima zdravlja. Čovjek koji određuje tko može biti, a tko ne može biti Hrvat, i čija izjava da su iz Sarajeva izašli svi Hrvati i da su u njemu ostale samo budale i danas odzvanja poput crkvenih zvona na mostarskoj crkvi u koju bivši ateist Čović nije ni privirio prije rata 90-ih.

I danas je aktualna čuvena rečenica „Patriotizam je utočište hulja“, koju je još u 18. stoljeću izgovorio engleski pisac, pjesnik, esejist i leksikograf Samuel Johnson koji, da ne bude zabune, nije bio laburistički ljevičar nego konzervativni torijevac. Da njegova konstatacija stoji i danas svjedoče građani Bosne i Hercegovine, države u kojoj politiku i nakon tri desetljeća od okončanja rata vode nacionalisti i neofašisti, koji su preko noći postali politički konvertiti, promijenivši dres u mini prijelaznom roku, ne birajući sredstva za ostanak na vlasti.

Normalizacija nenormalnog započeta 1990-ih traje do danas. Osim što pokazuje da u Bosni i Hercegovini i dalje postoje oni kojima nacionalistički i vjerski uvjetovano masovno ubijanje nevinih civila ne predstavlja nikakav problem, ta normalizacija ukazuje i na svojevrsnu šizofreniju društva uopće.

PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU

-Umjesto da veličanje fašističke marionetske NDH, njezinih simbola i ključnih ličnosti, te negiranje genocida počinjenog od strane ustaškog režima, postane kazneno djelo koje ne dopušta različita tumačenja, izostanak političke volje i nedosljednost sudske prakse rezultirali su sramotom koju svjedočimo. Je li “ustašovanje” između ostalog i rezultat mladenačkog bunta, posezanja za “zabranjenim voćem”, vjerojatno jest. Međutim, stav da takvom ponašanju ne treba pridavati značaj, tj. da ne treba širiti “moralnu paniku” smatram duboko pogrešnim.

Jer povijest nas uči da svako veličanje ili toleriranje nasilja, nacionalne, vjerske ili rasne diskriminacije nikada ne stane samo na verbalnoj fazi. A ako odlučite graditi društvo u kojemu će mladima danas biti normalno sve gore navedeno, onda s pravom morate biti zabrinuti što će tim mladima u nekim novim okolnostima također biti normalno, upozorava povjesničar Hrvoje Klasić.

No, vratimo se u Mostar. Ondje je, točnije nekoliko kilometara iznad Partizanskog spomen groblja, velikog arhitekta Bogdana Bogdanovića, niklo „spomen groblje na Bilima“, za koje su prije desetak godina Čović i njegovi odani ljudi iskamčili desetine tisuća maraka donacija iz Njemačke, a nedavno je taj projekt postao i prioritet vlade Republike Hrvatske koja daje 350.000 eura za Memorijalni centar “Groblje mira na Bilama” kod Mostara. Tim novcem bit će financirano podizanje 50.000 križeva posvećenih “vojnim i civilnim žrtvama” tokom Drugog svjetskog rata i “poraća”. Na tom groblju sahranjeno je nekoliko tisuća pripadnika ustaških formacija koji su surađivali s nacističkom Njemačkom.

U gradu u kojem još uvijek postoje ulice koje nose nazive po fašistima iz Drugog svjetskog rata, u gradu u kojem se veličaju presuđeni ratni zločinci i na razne načine slave, u gradu u kojem se ponosno brojnim prigodama još uvijek uzvikuje: „Za dom spremni“, u gradu u kojem se 30 godina uništava remek djelo svjetske memorijalne baštine, Partizansko spomen groblje, samo je još nedostajalo da se nakon 80 godina, gradi groblje ustašama, koje nosioci ideje licemjerno nazvaše „Groblje mira“.

Zagovarači te ideje, što god pričali, sljedbenici su ideja poraženih 1945. godine, te ih i ovim projektom žele uskrsnuti u punom kapacitetu.

Riječ je o groblju na zaravni Bile, petnaestak kilometara sjeverozapadno od Mostara, za koje u Savezu antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Bosne i Hercegovine odavno upozoravaju kako je to mjesto gdje se sahranjuju pripadnici ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata.

Riječ je o događajima iz 1945. godine, kada su snage tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) izvele tzv. Mostarsku operaciju, nakon koje su poslije višednevnih borbi s njemačkim i kolaboracionističkim snagama, preko Zapadne Hercegovine, ušle u Mostar.

Ono što je također bitno je da je većina vojnika koji su oslobađali Mostar i koji su oslobađali Široki Brijeg i uopće čitavu Zapadnu Hercegovinu, zapravo bio hrvatske nacionalnosti, uglavnom iz Dalmacije i to je priča o kojoj se također šuti.

Osnova za pokretanje projekta „Groblja mira“ na obroncima Mostara nalazi se u dobro poznatoj i kontroverznoj ideji Franje Tuđmana, a koju je podržao i Gojko Šušak, o „povijesnom pomirenju partizana i ustaša“, koja je, kako svjedočimo iz dana u dan, doživjela potpuni fijasko.

POLITIČKI KONVERTITI GODINAMA JAŠU

Tik do Dragan Čovića i njegovog pobočnika Zvonka Milasa, koji je glasovima iz Bosne i Hercegovine zauzeo fotelju u Hrvatskom saboru, jučer je bila i sestra presuđenog otmičara Zvonka Bušića, koji je zbog otmice američkog zrakoplova 1976. i smrti američkog policajca odležao 32 godine u najstrožim američkim zatvorima, a koji je dočekan 2008. godine u Zagrebu kao heroj i domoljub. Njegova sestra Zdravka Bušić, inače je bivša državna tajnica Republike Hrvatske i bivša Tuđmanova tajnica, danas je potpredsjednica HDZ-a Hrvatske. Tu je i još jedan politički konvertit Božo Ljubić, kojeg je Tito školovao u Americi i koji je prije rata u "mračnom sistemu" dobacio do direktora KCUS-a u Sarajevu (funkcije koju je donedavno obnašala Sebija Izetbegović), a koji je kao i bivši Jugoslaven Dragan Čović danas "ugroženi" Hrvat.

Kako su deklarirani Jugoslaveni postali ugroženi Hrvati? Zbog čega su preko noći prestali navijati za klubove u koje su se zaklinjali, prestali se potpisivati ćirilicom ili pak zaboravili da su obnašali najviše funkcije u državi u kojoj su bili „ugroženi“, tema je o kojoj se danima može raspravljati.

Kako je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, od provjerenog JNA kadra i direktora vodeće kompanije u vojnoj industriji bivše države, deklariranog Jugoslavena i ateiste, u mladosti vođe navijača Veleža, koji se potpisivao ćirilicom, postao veliki Hrvat i vjernik, a nakon toga i rekorder koji već dva desetljeća ima apsolutnu vlast u svojim rukama na svim političkim razinama u državi, mnogima je enigma.

Niti njegov intimus, prebjeg i osnivač HDZ-a 1990., pa „povratnik u djelo“ u redove nevladine organizacije HNS Božo Ljubić, nije ništa bolji.

Dapače, bivši je saborski zastupnik Božo Ljubić, iz sela Uzarići kraj Širokog Brijega, stigao u Sarajevo na specijalizaciju, nakon koje je 1985. godine i doktorirao u Sarajevu i dobio posao na Klinici za ortopediju, iako je bio sudionik Hrvatskog proljeća.

Šefom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Ljubić je imenovan 1992. godine.

Istom tom Ljubiću, kao „ugroženom“ Hrvatu, „bez nacionalnih prava“, bivša država je omogućila specijalističku stipentiju u Sjedinjenim Američkim Državama.

Dakle, Ljubić je kao „ugroženi“ Hrvat bio na poziciji koju je donedavno obnašala Sebija Izetbegović, što još jednom dokazuje da sve teorije o ugroženosti padaju u vodu.

Politički konvertiti nisu neuobičajene pojave u siromašnim društvima koji baštine autoritarnu političku kulturu. Mi jesmo društva s autoritarnom političkom kulturom. Mi smo siromašna društva u kojima se ljudi često služe političkim konvertitstvom, mimikrijom, prikrivanjem, ne bi li došli do različitih benefita i osigurali sebi lagodniji život. U intelektualnom smislu to bi trebalo da izaziva neku vrstu prijezira, pa ako hoćete i gađenja, ali u političkom smislu to očito nije dovoljno da bi takvi ljudi bili kažnjeni zbog svoje nedosljednosti, upozorio je povjesničar Milivoj Bešlin. Dakle, Hrvati iz Bosne i Hercegovine, Čović i Ljubić, bili su vrlo uspješni i viskopozionirani u bivšoj Jugoslaviji i nikome nije smetalo što su oni Hrvati, kao što njima nije smetalo da se potpisuju ćirilicom ili da se izjašnjavaju kao Hrvati ili Jugoslaveni.

To zapravo govori o širini i otvorenosti, ali i pluralnosti tog društva o čemu se danas na prostorima pod kontrolom HDZ-a BiH može samo sanjati. No, to što oni danas rade, a to je falsificiranje vlastite, a onda i naše kolektivne prošlosti je očit pokušaj povijesnog revizionizma. Koristeći se revizionističkim falsifikatima, oni danas pokušavaju da uspostave sustav koji bi po svemu bio suprotan onome što su i oni sami bili 80-ih godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji, upozorio je Bešlin u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“.

Problem političkog konvertitstva, kojem pripada i Čovićev po stažu najdugovječniji politički partner Milorad Dodik, postao je novo nenormalno, a u takvim su uvjetima odrasle generacije mladih ljudi kojima je danas normalno uzeti čekić i porazbijati kamene cvjetove posvećene herojima i osloboditeljima svoga grada i podići desnicu u zrak te izgovoriti ustaški pozdrav bez da strahuju od kaznenog progona. A zašto i bi, kada njihovi politički vođe i uzori podižu spomen groblja izdajnicima vlastitog naroda, ustašama i fašistima, dok se u isto vrijeme zaklinju u „europejstvo“.

Na koncu, postavlja se pitanje kojem Čoviću vjerovati, predratnom komunisti, antifašisti i ateisti ili poratnom nacionalsti, neofašisti i velikom vjerniku koji sebi daje za pravo brojati krvna zrnca i odlučivati o sudbinama mladih ljudi kojih je u Hercegovini svakim danom sve manje, baš kao i poduzeća kojima je nekada upravljao Čović i njegovi predratni drugovi. Jer bolna je činjenica da je za vladavine Čovićevog HDZ-a iz Bosne i Hercegovine iselilo više Hrvata-katolika nego u vrijeme Osmanlija koji su na ovim prostorima vladali 500 godina.