Piše: Darko OMERAGIĆ

Srbijanska kupovina francuskih višenamjenskih borbenih aviona Rafale, koje odnedavno ima i Hrvatska, opet je problematizirala pitanje vojne ravnoteže u nas. No, vojni komentator Antonio Prlenda smatra da bi u nekom pozitivnom razvoju događaja dugoročno ovo mogla biti i dobra vijest za građane regije. 

"Činjenica da bi Hrvatska i Srbija krajem ovog desetljeća trebale imati isti borbeni avion mogla bi donijeti i nešto dobroga za stabilnost cijele regije, ukoliko bi, radi smanjenja troškova, došlo do međusobne suradnje na obuci kadrova i održavanju", kaže Prlenda, kojeg smo pitali za geostrateške implikacije ovog posla.

„Imajući u vidu aktualnu šizofrenost koja prevladava u sadašnjim hrvatsko-srpskim odnosima, to sada doista zvuči iluzorno. No, eventualni pozitivni razvoj događaja ovisit će od onih koji će tada biti na vlasti, ali i od toga što Francuska,zapravo, želi od naše regije", napominje Prlenda.

Centar za obuku pilota lovaca

Naime, on podsjeća da je Vlada RH nedavno je usvojila prijedlog za uspostavu Središta za obuku pilota borbenih zrakoplova u Republici Hrvatskoj, koje bi s radom započelo 2026. godine. Obuka bi obuhvatila pilote lovačkih aviona najnovijih generacija, bez obzira na tip i model zrakoplova. Prema onome što je objavljeno, osnivanjem ovog centra za obuku pilota lovaca osnažilo bi se hrvatsko-francusko strateško partnerstvo, što implicira snažnu ulogu Francuske u tome projektu. To otvara pitanje – šta francuski predsjednik Emmanuel Macron želi u našoj regiji?

"Da je pameti, to bi moglo značiti da bi piloti Rafalea iz Srbije, ali i Grčke, radi smanjenja troškova, dolazili u Hrvatsku u takav centar, radi zajedničke obuke na svojim mlaznim lovcima. Sve bi to pozitivno utjecalo na smanjenje napetosti i aktualnih političkih prepucavanja u regiji", smatra Prlenda.

U prilog tome, Prlenda napominje da je u Hrvatskoj ovih dana održana zajednička obuka pripadnika gorskih službi spašavanja BiH, Srbije i Hrvatske te da je samo pitanje političke spremnosti da se takve aktivnosti permanentno održavaju i na razini oružanih snaga naše regije. 

U okvirima Evropske unije, Francuska, ako to želi, ima alat za provedbu ovakve obrambene suradnje kroz projekte Stalne strukturirane suradnje (PESCO). No, PESCO je namijenjen članicama EU, što Srbija još uvijek nije. Kako god, imajući u vidu da sebe i svoju zemlju Macron inače vidi kao stožernu tačku EU, ali i čitavog evropskog prostora, teško je povjerovati da francuski predsjednik neće iskoristiti ovaj posao da Srbiju dalje otrgrne iz ruskog zagraljaja i privuče Evropi, smatra Prlenda.

Pri susretu sa srbijanskim predsjednikom u Parizu u aprilu, Macron je javno naglasio kako je važno da Srbija nastavi s konkretizacijom svojeg izabranog puta ka članstvu u EU, usklađujući stavove sa EU. Na tom putu, spomenuo je važnost liberalizacije medija, ispunjenja obaveze po pitanju odnosa s Kosovom. Posebno je istaknuo kako mu je važno „da sudionici napada u Banjskoj budu privedeni pravdi“, kao i privrženost jedinstvu Bosne i Hercegovine. Ovaj put, pri potpisivanju ugovora o kupnji Rafalea, pred novinarima nije bilo ni riječi o tome. Ostaje za nagađati što je sve izgovoreno iza zatvorenih vrata.

U javnosti se tako glavna priča svela na tzv. utrku u naoružavanja između Hrvatske i Srbije, naglašena činjenicom kako je odmah najavljena i hrvatska kupovina supermodernih američkih samovoznih višecijevnih raketnih lansera M142HIMARS. Također, iz hrvatskih vojnih krugova, uslijedilo je objašnjenje kako je ugovor o kupnji devet jednosjeda i tri dvosjeda Rafalea potpisan samo između Ministarstva odbrane Republike Srbije i francuskog proizvođaša Dassault Aviationa te da je otvoreno pitanje opreme i naoružavanja srbijskih Rafalea. Doista, za razliku od Srbije, ugovore vezane za nabavu 10 jednosjeda i dva dvosjeda Hrvatska je potpisala i s francuskim ministarstvom odbrane (za obuku i podršku održavanju), kompanijom Thales (za elektronsku opremu Rafalea) i konzorcijem MBDA (za naoružanje aviona). Potpisan je, kako su kazali iz Oružanih snaga RH, „puni paket“, što sudeći prema viđenom na ceremonjii u Beogradu, Srbija još nije potpisala. 

Rafalei ograničene opreme i naoružanja

Prema onome što se može reći, Hrvatska raspolaže Rafaleima s mogućnostima podvarijante F3-R, dok odnedavno svi Rafali s proizvodnih traka silaze u nešto naprednijem standardu F4, kakva je naručila i Srbija. Prije svega se tu radi o softverskim poboljšanjima, nešto većim bočnim ekranima u kokpitu, boljoj uvezanosti u „umreženo“ elektroničko ratovanje, mogućnostima za još naprednije naoružanje te uvođenju francuske kacige s nišanom preko jednog oka pilota. Novi Rafalei F4 sada se proizvode s poboljšanim radarom RBE-2, koji ima napredniju antenu s elektroničkim skeniranjem (AESA), za razliku od standarda F3-R, koji ima takve radare i sa starijom antenom s pasivnim skeniranjem (PESA), napominje Prlenda. Prema neslužbenim izvorima, prvi Rafale za Srbiju isporučio bi se 2028. godine, a preostali 2030. godine.

"Srbija će tako imati Rafale u naprednijem standardu F4. No izvozne varijante ovog lovca uvijek ovise od toga koliko od te sve opreme zemlja kupac to za sebe može priuštiti, što zahtijeva dodatna finansijska sredstva. Za pojedinu opremu važno je i jeste li NATO članica. Hrvatska je svojih polovnih 10 jednosjeda i dva dvosjeda Rafalea dobila za superpovoljnih milijardu eura, dok Srbija za svoje nove treba dati barem 2,7 milijardi. Prema onome što se može vidjeti po spoljašnosti hrvatskih Rafala, oni nisu na punom standardu F3-R. A sudeći po viđenom u Beogradu, za srbijanske još nije riješeno pitanje opreme i naoružanja. Ne zna se i je li Srbija naručila i simulator letenja, za kojeg u Hrvatskoj kažu da u obuci i pripremi borbenih letova vrijedi koliko i 13. avion. Stoga će biti zanimljivo kako će koja zemlja dalje riješavati pitanje konačnih sposobnosti svojih Rafalea te može li i hoće li Hrvatska dizati svoje aparate na standard F4", dodaje on.

Pojedini francuski izvori navode da će Srbija, u aranžmanu sa izraelskom kompanijom Elbit, riješiti pitanje opremanja određenih sklopova elektronike te adaptirati postojeće rusko naoružanja, koje Srbija već ima za svoje Migove-29, radi upotrebe na Rafaleima.

"To bi bilo maštovito i kreativno riješenje, koje zahtijeva vrijeme i financijska sredstva. Sigurno se to nebi moglo riješiti bez izvjesnih porođajnih muka, a Srbija bi u tom dijelu i dalje bila ovisna od Rusije,“ ocjenjuje Prlenda. „U svakom slučaju, operativni zahtjevi i troškovi održavanja lovačkog zrakoplovstva bit će veći nego do sada, i Hrvatskoj i Srbiji, a određenom suradnjom bi se u nekoj mjeri mogli sniziti."

Kontrola naoružanja

Ovako, dalja modernizacija oružanih snaga zemalja regije, a posebno u kontekstu diplomatsko-političkih čarki, dodatno je potencirala važnost provedbe Subregionalnog sporazuma o kontroli naoružanja i vojnih inspekcija koje se u okviru tog sporazuma provode i umiruju regiju. Prlenda je u više navrata za naš medije naglasio da bi radi mira i razvoja mjera povjerenja u regiji bilo nužno da se aktivnosti po tom sporazumu više afirmiraju u javnostima zemalja regije, ali da je nužno i da se sporazum modernizira.

"Suvremeni oružani sukobi sve više potenciraju značaj naoružanih bespilotnih letjelica. Međutim, Subregionalnim sporazumom obuhvaćeni su samo borbeni zrakoplovi, jurišni helikopteri, tenkovi, borbena oklopna vozila i artiljerija kalibra iznad 75 mm. Radi mira u regiji, potrebno je čim prije pod režim kontrola uvesti i naoružane bespilotne letjelice, u čemu zasad Srbija rapidno prednjači te se naoružava bez te kontrole. Sve to podgrijava i neke ideja da bi po eventualnom povratku Donalda Trumpa na vlast, SAD zažmirile na neke stvari te se stvorile okolnosti za nove opasne oružane avanture", upozorava u razgovoru za "Slobodnu Bosnu" vojni komentator Antonio Prlenda.