Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Bio sam u grupi koja se protivila betonizaciji Marijin Dvora, tada još zelenog jezgra Sarajeva. Branio sam našu livadu sjećanja, žestokih fudbalskih nadmetanja na kojima su se ponekad iskazivali čak i Ivica Osim Švabo ili Mišo Smajlović

Na prostoru gdje danas nebu pod oblake strši neboder Momo bio je gol obilježen sa dva oveća kamena. Često sam stajao na tim vratnicama zanoseći se da sam Lav Jašin ili Vladimir Beara. Lopte su mi zujale oko ušiju i gotovo nikada nisam dočekao kraj utakmice. Tjerali su me ljutito uzvikujući da bi njihove bake i nane bolje branile.

Na mjestu gdje je neboder blizanac Uzeir bila je mala nizbrdica, dušu dala za sanjkanje na školskoj torbi. Poderao sam u njima sve knjige i teke od prvog do osmog osnovne. Bila je tu i škola, a i danas je, koju su tada zvali Slaviša Vajner Čiča. Obrazovna ustanova za ugled, sa ogromnim prozorima, koju su posjećivale brojne delegacije čudeći se ubrzanom razvoju socijalizma na brdovitom Balkanu.

GDJE ĆEŠ NA SVOJU NARODNU ARMIJU 

S tih velikih školskih prozora naša meraja kao na dlanu. Više sam gledao vani nego na tablu, što se dalo primijetiti u mom sveukupnom razvoju. Imali smo nesputani, slobodni pogled što je pucao do oronulih zdanja stare Fabrike duvana ili čak do Nove normalne željezničke stanice, kako su je u taj vakt zvali, na kojoj su stenjale stare engleske parnjače širokog kolosijeka.

Kako, dakle, zamisliti da će sve to odnijeti i zakloniti sivi beton. Prvo su niknula dva oficirska oblakodera, na kraju širokog bulevara prema stanici. Nisu nam puno smetali, jer su bili nekako više sa strane, a i gdje ćeš na svoju narodnu armiju. Imali smo još dovoljno prostora da sanjamo kako ćemo jednog dana pobijediti Švabu i Mišu.

Onda su nam potiho uvalili onaj hotel vizavi vječnih aula Zemaljskog muzeja. I to smo nekako otrpjeli. Smanjili su nam gledalište, ali ne i igralište. Livada se nije predavala. Započeli su nešto čeprkati tamo gdje je sada Skupština BiH. Stari su govorili da se igraju s đavlima. Bageri su rovali po mjestu gdje su stoljećima bila groblja.

- Mein gott, biće nesreće, velike nesreće - često je kroz prozor uzvikivala frajla Micika, stara dama austrougarskih korijena.

I onda su došle godine kada smo jurili za nekim drugim stvarima, u stankama puneći dušu mislima na one sporedne, fudbalske po našoj marindvorskoj livadi. U trci sa karijerama nismo ni skužili kako nam kradu zelena polja i kako mješalice za beton miješaju i naša sjećanja. Nestajala su u obrisima nakostriješenih monstruma što su postajali sve veći i neprirodniji u uskoj gradskoj kotlini. S jedne strane padine Trebevića, s druge Huma ili Šljivika. Činilo se da nema više mjesta ni za stajanje, kamoli sjedenje.

Marijin Dvor širine postao je Marijin Dvor tjeskobe, ulica koje su se kao najuži čaršijski sokaci gubile između zgradurina što su zaklanjale vidike, sunce i mjesečinu. Pisali smo, galamili, paradirali baš kao i oni uzaludni mirotvorci u obzorje rata. Naši vapaji za Sarajevom ljudskosti, koje je nepovratno nestajalo, gubili su se u sudaru sa kiklopskim betonskim i staklenim konstrukcijama.

Stometarski Momo i Uzeir postali su neprikosnoveni gospodari Marijin Dvora. Mi starosjedioci osjećali smo se kao američki Indijanci. Stiglo nas je prokletstvo savremene civilizacije što je gutala bez milosti. Uvjeravali su nas da ona donosi i novo bolje doba.

Osjetili smo ga veoma dobro početkom aprila 1992. godine. Oni što su neprimjetno s brda sišli u ove betonske kolose, isto tako su se vratili na vrleti koje su uvijek bile njihovo prirodno stanište. Jednom su uništili moj marindvorski zavičaj, sada su pokušavali drugi put.

…Ljubav se rađa kada se najmanje nadaš. Prvi udari PAM-ova po blještavim staklenim ogrtačima Mome i Uzeira kao da su pogađali u srce. Golijati koje nismo voljeli herojski su isturali svoje betonske mišiće u obrani nas malih, golorukih i sve uplašenijih Marindvoraca. Da nije bilo njihovih kineskih zidova, domovi bi nam već bili sravnjeni.

Teške udarce primala je i obližnja Vojna bolnica. Naš dio grada koji se osjećao pritisnut visinama nebodera sada je zahvaljivao nebu što ih ima. Monumentalno lijepa djela, posljednje riječi arhitekture 20. i 21. stoljeća, činila su nam se kao svjesno građeni objekti što će nam pomoći u opštenarodnoj odbrani. Iza njihovih dimenzija ništa nas nije moglo iznenaditi.

ŠTA NAM SE SPREMA U SVE LUĐEM SVIJETU

Sve do jedne ljetne noći prve godine rata kada su zapaljivi meci počeli da dobuju po fasadama Mome i Uzeira. Skriveni u podrumima, provirivali smo sa suzama u očima. Momo i Uzeir, baš kao i blizanci Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku devet godina poslije, podrhtavali su u sudaru sa napadačima. Poslije svakog pogotka, činilo se, jači se dizali. Otresali su prašinu i staklo sa svojih šinjela i kao najveći heroji ulijetali u nove bitke. Pljuštala je po njima olovna kiša, kao udari onih aviona po ponosima Amerike.

Prvo su zapalili Momu, ali on se nije predavao. I dalje je stajao prkosno kao onaj prvi blizanac sa Menhetna. Onda su udarili po Uzeiru. Marindvorski blizanci kao jedan. Zajedno su rasli, zajedno bljesnuli, zajedno izluđivali barbare sa padina. Činilo mi se kao da sam istu sliku gledao u posljednjim trenucima Twin towersa.

Nažalost, blizanci u Americi smrtno su ranjeni. Za sobom su povukli i 3.000 ljudi. Momo i Uzeir imali su još snage da do kraja rata ostanu na nogama... Nešto kontam, oni koji su ih tako šaljivo sarajevski nazvali 1986. godine, kada su zasijala zdanja genijalnog arhitekte Ivana Štrausa, kao da su znali da će naši neboderi-blizanci jednog dana štititi mome i uzeire po okolnim podrumima. Nedostajao je samo oblakoder Hrvoje. pa da nacionalna slika, bar, u neboderima bude potpuna.

Jer, ponovo prijete New Yorku, a i kod nas spominju neke nove ratove. Biće moja raja bolje zaštićena betonskim junacima...

Ili ko je 1992. godine mogao i pomisliti da će nas još strašnije slike pogoditi 2001.Zato ne smijem ni da kontam što nam se sprema u sve luđem svijetu.