Piše: Pavle Pavlović

Mogu misliti kako je bilo ovog četvrtka u Međugorju. Napetost iz samozvanog svetišta, koje Vatikan nije želio da prizna, evo, već  43 godine, kao da je osjetio cijeli svijet. Zato su glavni mediji planeta bombastično  javili da se Sveta stolica  napokon oglasila i donijela mir i olakšanje u taj hercegovački gradić. Međugorje je  19. septembra 2024. godine odlukom Vatikana dobilo dozvolu za crkvena hodočašća.Što su donijeli niz pozitivnih plodove kao što su "brojna pomirenja supružnika i obnove bračnoga i obiteljskoga života". Zabilježena su i "vrlo brojna ozdravljenja". Ali, Gospa, ili Kraljica Mira, i njena pojavljivanja i poruke nisu priznate.

Da li će to umaniti religiozni sjaj mjestašca u središtu krša? Naravno da neće. Stotine miliona vjernika fanatično su posjećivali Međugorje iz svih kutaka svijeta. I nisu marili za Papine riječi od prije tri godine kada je tvrdio da događanja u hercegovačkoj turističko vjerskoj meki nemaju veze sa kršćanskim   identitetom. I da Gospa nije šef pošte da bi svaki dan mogla slati poruke.  Činilo se tada da su oni jadni vidioci, kako zovu srećnike što su svakodnevno na vezi sa Majkom Božijom, uzalud i bez mobitela svjedočili broju od preko 40.000  ukazanja.  

Čudno isijavanje s vrha brda

…Nakon najnovije i jedine vrijedne odluke Vatikana o statusu Međugorja želim izdvojiti Mariju Pavlović.  Više od četiri decenije pronosi slavu našeg rijetkog i jedinstvenog prezimena. Istina, kod nje malo zasjenjenog zvučnim dodatkom Lunetti. Još davnog lipnja, ili juna 1981. osjetio sam da će stidljiva djevojčica iz hercegovačkog krša ući u povijest. Kao da mi je to govorilo neko čudno isijavanje s vrha brda s kojeg se pružao široki pogled na ubogu dolinu i seoce, opravdano nazvano Međugorje. Bilo je stisnuto među prijeteći golim gorjem obasutim samo oštrim kamenom i škrtim rastinjem. Krajolik je crtao sliku ljute, siromašne Hercegovine iz koje nije otišao samo onaj što nije mogao.

Pisao sam već da me je ova luda reporterska glava vodila na razna mjesta, u potrazi za ekskluzivama što su donosile i partijske opomene, kazne, ukor pred isključenje. Kada sam kao prvi novinar stigao u mjesto o kojem su se šaputale neke nebeske bajke, bio sam siguran da sam zapečatio svoju komunističku sudbinu. Znao sam da ću se zamjeriti i Bogu i Partiji, ali radoznalost je bila jača

 I tako, zahvaljujući i mojoj malenkosti, već od 25. juna 1981. širi se legenda o  Gospi, majci Božijoj, koja je od svih mjesta na ovom svijetu bijelom odlučila da se ukazuje baš u jednom zaboravljenom seocetu milog nam federalnog djela BiH. Srećom da nije  skrenula kojih pedesetak i više kilometara zapadno, otišla bi nam tako u komšijsku Hrvatsku. Onda smo bili u jednoj zemlji, pa nam tada nije bilo važno,  sada bi to bila neoprostiva greška milostive Gospe prema budžetskoj kasici jedne nam i jedine.

Još i danas kao da na usnama osjećam buke onog misnog vina kojim su me častili u porti velike katoličke crkve, dok su ljubazno kazivali da je najbolje sve čuti iz prve ruke. Od djece vidilaca, kako su već prozvali mališane što su imali čast da im se obrati djevica Marija. Susret je ubrzo uslijedio i, činilo mi se, bio perfektno organizovan, kao ovi protokoli tekućih zasjedanja najvećih sinova naših društveno-političkih šestorki, četvorki, trojki. Naviknut na obično stidljivu seosku djecu, posebno u susretima s nepoznatim iz velikog grada, bio sam zatečen njihovom govorljivošću, neposrednošću. O sastancima sa tajanstvenom ženom, što je svijetleći lebdjela pola metra iznad zemlje, deklamovali su bez zamuckivanja, recitovali kao dobro naučenu pjesmicu. Iskazi su im bili sto posto isti. Teškom ateisti, nevjerniku, srce je brže zaigralo. Osjetio sam da dobijam materijal za priču koja će odjeknuti. Ma, boljela me neka stvar za partijske sekretare kada me poslije svega dočekaju. Ali šta ako urednici ne budu smjeli stisnuti, pa objaviti?! Nije u pitanju samo moja, nego i njihova glava, karijera! Oni još imaju šanse da reportažu bace u koš. Mene još jedino Gospa može izvaditi, razmišljao sam idući dalje u mom prvom vjerskom istraživanju. Srećom, editori se nisu igrali košarke, a ondašnji drugovi političari imali su bolji nos za biznis od sadašnje gospode što jedino znaju voditi u minuse.

Što se baš ukazalo djeci?

OK, svario sam teškom mukom da je cijenjena Madona odabrala neko Međugorje, ali što se baš ukazala djeci? Među vidiocima nekako mi je najsimpatičnija bila mala Marija. Možda zbog zajedničkog prezimena, ili zato što je posebno uzvišeno, kao da evocira uspomene naše svijetle narodnooslobodilačke prošlosti, uzvikivala ime Majke Božije. Sipala je slikovite opise susreta sa svetom imenjakinjom, pune dubokih emocija. Bio sam više nego siguran da pred sobom imam buduću Božiju sluškinju, poniznu i vjernu časnu sestru.

U vatri strasti prisjećala se prvog susreta sa Gospom. Bilo je to na vrhu obližnjeg brda do kojeg je uspon vodio po, kao nož oštrom, kamenju. Zaigranu djecu, sve ove vidioce oko mene, prvo je uplašila, a onda blaženim glasom umirila lebdeća svijetleća prilika što je nosila malo dijete u rukama. Poslije tog prvog ukazanja, Djevica Marija susreće se gotovo svakodnevno s mališanima, ali sada na drugim, pristupačnijim mjestima. Najčešće u njihovim kućama. Prezimenjakinja Marija, koju sam pokušavao uvjeriti da mi je rodica ne bih li još nešto više doznao, rekla mi je, činilo mi se u povjerenju, da baš večeras ima zakazani susret. Nije mi trebalo više. Zamolio sam da budem prisutan, velikodušno je prihvatila. Čekao sam je tog ljeta 1981. satima uzalud pred njenom kućom. Nijedna Marija nije se ukazala. Kao da su ovi s neba i sa zemlje znali s kim imaju posla.

Ali, još i dana se sjećam tog prvog susreta sa mjestom gdje je lebdila djevica Marija.
Bome, nije se lako bilo uspeti po oštrom kamenju.Još me je vise bilo strah poskoka. Zadihan stigoh na vrh na kojem su bili i drugi ”vidioci”. S tog platoa pružao se lijepi pogled na dolinu krša, u kojem je ležalo Međugorje,kao i na okolne gore.
-Eno tamo, na onom brdu, živi čovjek koji je bio slijep 30 godina. Progledao je zahvaljujući bilju što su  njegovi ovdje ubrali i od toga mu pravili obloge za oči - kazuju me ushićeno.

I tako valjalo mi je sada na slijedeće brdo. Pomislih ko se ovdje sa mnom igra. Djeca ili Gospa? Nakon nekih 45 minuta dođoh do potleušice u kojoj je živio dojučerašnji slijepac. Uđoh , sijedi čovjek  veselo skoči sa stolice i zabrinuto me upita:

- Za kim to rušiš?

- Kako to mislite?
- Pa, za kim žališ? Vidim sav si u crnom.
- Ah, to... Ma, nije žalost,nego moda. Volim crnu boju. Pomislih,  prvi test je položio. Brzo je u polumraku skužio moju odjeću. Već sam počeo vjerovati kako se čuda događaju. Nakon još nekoliko rečenica, zamolih ga da izađemo napolje, da napravim nekoliko fotosa.
-Hajde, ako ti treba.
Krenusmo. On umjesto za mnom pravo u zid. Gotov je udario glavom! Uhvatih ga ispod ruke i polagano povedoh vani.
-E sad je bolje. Znaš kako je, bio mrak unutra, kao da se pravda.
-Dobro, a sada ćemo slikanje...
On kao da se izgubio u prostoru. Umjesto da gleda u mene i objektiv, okrenuo leđa i gleda negdje u prazno.
-Hoćemo li još jednom, a sada se okrenite, ponavljam.
On opet na pogrešnoj strani. I tako nekoliko puta. Nije mi trebalo puno da skontam da je jadnik preda mnom i dalje slijep, a da su neki klinci što su prije mene otrčali u pravcu njegove kuće bili ” informatori”. Na brzinu su starom objasnili kako izgledam i kakve mi je boje odjeća...  

U proteklim desetljećima nekoliko puta sam boravio u Međugorju, osjećajući ponos što sam doprinio njegovom eksplozivnom razvoju. Ubogo selo postalo je najvažnija destinacija u svjetskom vjerskom turizmu. Tražio sam, naravno, i "rodicu" Mariju. Kazivali su mi da je preselila u Italiju. Opa, znao sam, stigla do Vatikana, tamo će služiti Bogu. Odgovaraju nije to, udala se za Italijana Lunettija.

Pod hercegovačkim zvizdanom

Što ti je ljubav? Zbog nje je, mislio sam, ostavila Gospu. Kad nije ni to, Madoni putovanja nisu problem. Druguje s mojom prezimenjakinjom ma gdje bila. Stare drugarice su nerazdvojne. Marija sa italijanskim dodatkom Lunetti, čak je uspjela uspostaviti prisne veze i sa djetetom kojeg Djevica Marija stalno nosi u naručju. U proteklim decenijama veseli mališan samo joj upućivao tople poglede, jednom čak i namignuo. Onda je i progovorio i to na sam dan Božića u katolika 2012. Mariji Pavlović, a kome bi drugom, iz majčinog naručja Isus Krist poručio je da prenese dalje - Ja sam vaš mir, živite moje zapovijedi!

Seljančica iz nekada zaboravljenog seoceta u Hercegovini u kojem su živjeli samo oni koji se nisu imali kud postala je svjetska putnica. Zemljinu kuglu obišla je nekoliko puta, vodeći za ručicu Majku Božiju koja se preko nje ukazivala na raznim meridijanima i paralelama. Pri jednoj mojoj posjeti selu čuda rekli su mi da je Marija sigurno s Gospom na turneji po Ekvadoru, Nikaragvi, Venecueli.

Istina, kada je on Papa izrekao da Gospa nije šef pošte vidioci iz Međugorja su se primirili. U svojim luksuznim kućama sa bazenima pod hercegovačkim zvizdanom napeto su isčekivali konačni sud Svetog oca.

Na kraju ponovo  upitajmo da li će odluka Svete Stolice o navodnim ukazanjima u Međugorju umanjiti slavu sela koje svake godine privuće milion turista što dnevno troše u prosjeku 49 dolara i tako ugroziti razvoj ne samo južnog federalnog dijela BiH?  Ne vjerujem, jer i sam je Vatikan bio oprezan u ocjenama onoga što se događa u Hercegovini. Jer, iza vjere i hodočašća krije se ogromna lova. Niko nije lud da se toga odrekne.

Jer, Bosnu i Hercegovinu jedino još Gospa, Isus i Allah Pejgamber mogu spasiti!