Scenografkinja Laura Iličić iz Sarajeva prije par mjeseci je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku odbranila diplomski rad iz scenografije kroz predstavu „Živa“ koja je rađena po djelu „Antabus“ spisateljice Seray Sahiner. Iličić u razgovoru za “Slobodnu Bosnu” ističe da tematika predstave nije femicid, ali da je inspirirana femicidom na Balkanu.

Kroz predstavu se nastoji suptilno educirati publika o tome šta su sve današnji “red flagovi” u braku i šta sve potencijalno dovodi do slučaja femicida. „To je naš cilj, kroz ovu predstavu, educirati publiku o problemima i situacijama s kojima se društvo suočava i potaknuti ih da rade na promjenama“, ističe Laura Iličić. Naša sagovornica se pored rada na ovoj anagažiranoj predstavi, koja je kod publika izazvala jake emocije, može pohvaliti i angažmanom na drugoj sezoni serije „SAS Rogue Heroes“ koja se djelimično snimala u Istri, i koja uskoro stiže i na male ekrane.

Predstava „Živa“, koja je sastavni dio Vašeg master ispita na Odsjeku kreativnih tehnologija (Akademija za umjetnost i kulturu Osijek) prikazana je 9. jula. Šta nam možete reći koliko je bilo teško raditi na ovako jednom angažiranom komadu, jer je njena tema jako kompleksna, dotiče se braka, bračnih odnosa, naravno borbe za prava žena, te sveprisutnog nasilja nad ženama – femicida?

Bilo je jako teško, s obzirom na kompleksnost projekta i moju viziju da u isti uključim što više mladih talentiranih umjetnika, ne samo iz Hrvatske, nego i ostatka Balkana. Okupiti tim, organizirati audicije, naći ljude, raditi na scenariju, imati intenzivne probe, tražiti plesače, kompozitore, koreografe, sve to iziskivalo je skoro dvije pune godine od početka i ideje samog rada, pa do njegove finalizacije.

Tematika predstave višeslojna

Uz sve to, ne treba zaboraviti da za jedan takav projekt treba naći i novac, a u pitanju je “samo studentska ispitna predstava”. Srećom, uz mnogo truda, rada, stresa, ali i odlučnosti i podrške i pomoći drugih, uspjeli smo, naša “Živa”,  unatoč svemu, ugledala je svjetlo dana, a reakcije su bile sjajne!

Foto: Tomislav Kovačević

Koliko god je teško uopće staviti neku predstavu na kazališne daske, moram reći da je, staviti jednu ovako kompleksnu predstavu, i tematski i po broju ljudi, ali i uzevši u obzir da je u pitanju internacionalna suradnja sa Srbijom i Crnom Gorom, još teže. Tematika predstave je višeslojna, tematika nije femicid, smatram da je vrlo važno ograditi se od toga, ali je inspirirana femicidima po cijelom Balkanu, baš zbog toga i pozivam kolegice iz Crne Gore i Srbije da se pridruže stvaranju “Žive” jer je na kraju krajeva u pitanju zajednički problem naših država, a mi u predstavi suptilno educiramo publiku o tome što su sve današnji “red flagovi” u braku i što sve potencijalno dovodi do slučaja femicida posvuda. To je naš cilj, kroz ovu predstavu, educirati publiku o problemima i situacijama s kojima se društvo suočava te ih potaknuti da rade na promjenama.

Problem femicida je nažalost itekako naša realnost na Balkanu što ste prepoznali kao izbor Vašeg diplomskog rada. Predstava je internacionalnog karaktera, okupili ste umjetnike iz Hrvatske, Crne Gore i Srbije.  Tri boje su prisutne za sceni kroz izbor kostima. Kakvu reakciju ste izazvali kod publike, kolega i profesora?

Činjenica je da je problem femicida sve češći na Balkanu, ali i da najčešće do femicida dolazi od dobro poznate muške osobe žrtvi ili čak partnera, bivšeg partnera, supruga i sl.  U slučaju Žive, kao što sam ranije spomenula, ograđujemo se od konkretnog femicida, ali se fokusiramo na ono što se događa prije, u braku, u obitelji, nasilje u braku, silovanje u braku, obiteljsko nasilje, problem alkoholizma, sve su to neki od problema koje obrađujemo, a koji vrlo često, kao posljedica, dovode i do femicida.

Manje je više

Reakcije su bile više nego dobre, publika je danima poslije još uvijek razmišljala o predstavi i spominjala ju, za vrijeme premijere, otkrit ću da je bilo i suza i šoka i mnoštvo drugih emocija od strane publike, tako da bi naš zaključak bio da je reakcija publike bila jako dobra, u skladu s tematikom.

Što se tiče kostima, istina je, paleta boja je crven, bijeli, crni, s razlogom naravno, osobno sam stava da je manje više, i da se uz manje elemenata, pa tako i boja, ukoliko su efektno i pametno iskorištene, može postići puno više na sceni i da se neke stvari vezano za likove karakterno ili određene situacije u kojima se lik u datom trenutku nalazi u predstavi, kroz boju može očitati vrlo jasno, a to mi je naknadno potvrdila i publika, nakon što su pogledali premijeru. Uz ove tri osnovne boje, kao nekakav izuzetak u paleti kostimografije pojavljuje se jedan lik, vrlo značajan za čitavu radnju, koji je obučen u bež boju i izdvaja se od ostalih. Funkcija ovog lika je objektivni i znanstveno činjenični pristup situaciji na sceni te kao jedini takav u cijeloj predstavi, kostimski je neutraliziran i izborom boje od ostatka likova koji direktno ili indirektno “sudjeluju” u događaju o kojem predstava govori.

„Živa“ je priča o tri žene iz jedne porodice, baka, majka i Živa – izuzetno simboličan naziv predstave. Možete li našim čitateljima približiti glavni lik u predstavi kroz Vaše scenografsko-kostimografsko rješenje? Ko je Živa danas i koliko mora biti jaka i živa, i da opstane u ovom vremenu „kada se žene borbe za svoju ravnopravnost“?

Živa je lik koji se kroz predstavu pojavljuje u dva različita vremena, ona je mlada žena iz sadašnjosti, ali i petogodišnja djevojčica koja je preživjela vrlo komplesnu i traumatičnu obiteljsku situaciju u svom djetinjstvu, ali preživjela je i sada, kao mlada i jaka žena priča priču svog života, priča o tome što i kako je zapravo preživjela, vraća nas u svoje djetinjstvo kao i period prije nego što je uopće rođena, vraća nas u mladost svoje majke i svoje bake i zahvaljujući tome imamo priliku usporediti različite običaje i režime i različita vremena u kojima su se stvari drugačije definirale. 

Živa je žena koja predstavlja sve žene

Živa je žena koja predstavlja sve žene, ona je preživjela, ali mnoge žene nisu, a bile su u sličnoj situaciji kao ona ili njena majka ili čak baka, baš zbog toga, kao simbol i svojevrstan “hommage” svim tim ženama koje su umrle ili bile ubijene ili se samoubile zbog nemogućnosti podnošenja životne situacije u kojoj su se našle ili nemogućnosti pronalašenja izlaza iz iste, ona progovara za njih, a one su simbolički prikazane kao bijele rukavice s crveno nalakiranim noktima koje Živa ima prišivene na svoj bijeli kostim, one su dio nje i ona progovara kroz njih, sve su to duhovi prošlosti koje nosimo sa sobom i inspirirani njima borimo se za bolje sutra.

Foto: Nina Iličić

Govorimo li o scenografskom rješenju, scenografija je riješena tako da se sastoji iz dva osnovna elementa koji se kombiniraju i preslaguju u različite oblike i prostore ovisno o potrebi scene koja se u datom trenutku odvija. Scenografiju čine crni kubusi na točkiće, radi lakše mobilnosti i drveni štapovi koji se lako ubacuju ili vade iz kubusa te na taj način multifunkcioniraju i kao zidovi kuće i kao zatvor, krevet, štap, štogod je potrebno. Vrlo važan element scenografskog rješenja koji je ujedno i lightmotiv predstave i scenografije jesu klupka crvene vune koja također funkcioniraju višeznačno, ovisno o potrebi date scene.

Otkud Laura, danas diplomirana scenografkinja u Osijeku, a ne u Sarajevu i BiH?

Nakon završenog prvog stupnja i sticanja BACHELOR diplome na Akademiji likovnih umjetosti u Sarajevu, znala sam da želim nešto više i nešto konkretnije za svoje daljnje školovanje, produkt dizajn je odličan studij, ali je za mene bio preopširan, za master studij trebalo mi je nešto konkretnije, nešto gdje je fokus samo na tu jednu granu dizajna i gdje se u njoj mogu dublje razviti kao dizajner i umjetnik.

Sarajevu ću se uvijek vraćati

Scenografija i kostim su oduvijek bili nešto što me zanimalo i u čemu sam se vidjela u budućnosti, ali nažalost takav studij još uvijek ne postoji u BiH, a potreba je, ako ćemo iskreno, sve veća i veća, s obziom da se na čitavom Balkanu, pa i u BiH sve više snima, a profesionalnog kadra u ovom području, barem u BiH baš i nema. Dakle, primarno razlog mog preseljenja u Osijek bio je fakultet i nastavak stručnog usavršavanja i obrazovanja u polju dizajna koji me zanimao, nakon toga, po sticanju master diplome iz scenografije, najiskrenije, nisam ni pomišljala da se ikad vratim u Sarajevo živjeti jer život vani mi je pružio mnogo više i na kvalitetnijoj razini.

Sarajevu ću se uvijek vraćati ukoliko budem potrebna na nekom filmskom, tv ili kazališnom projektu, kao i u privatnu posjetu, ali zasad, moje mjesto nije tamo. Kroz godine življenja, odrastanja i studiranja u Sarajevu, imala sam priliku upoznati sjajne mlade ljude, talente i umjetnike, i srce me boli što BIH nedovoljno ulaže u njih jer imate sjajne i pretalentirane mlade dizajnere i umjetnike koji beskompromisno mogu parirati svjetskim dizajnerima i zaista bi bilo šteta da napuste svoju državu jer nema dovoljno opcija za zapošljavanje u struci.

Radilii ste kao asistent kostimografa na historijskoj drami „SAS Rogue Heroes“ u režiji Stevena Knighta koja se snimala u Istri. Šta nam možete reći o tome, te šta Vam je kao mladoj osobi izazovnije raditi u pozorištu ili na filmu, odnosno seriji?

Radila sam kao pripravnik u odjelu za kostim na drugoj sezoni SAS-a koja se djelimice snimala u Istri, a uskoro stiže na male ekrane. O tome Vam ne mogu reći puno, s obzirom da sezona tek treba ugledati svjetlo dana, ali mogu vam preporučiti da svakako pogledate prvu sezonu, ako već niste jer je apsolutno sjajna, a za drugu vjerujem da će biti još bolja.

Film moja najveća ljubav

Meni je to zasigurno bila najveća i najuzbudljivija prilika u struci u dosadašnjem radnom životu i jako sam zahvalna i sretna što se mogu pohvaliti da sam, tada kao dvadesetpetogodišnjakinja uopće imala priliku raditi na jednom takvom mega projektu. Iskustvo je bilo fenomenalno, za mene privatno vrlo naporno i hektično, budući da je iziskivalo privremenu selidbu u Istru, a ja kao tadašnja studentica u Beogradu (gdje sam bila na Erasmusu), na Fakultetu za umetnost, završavala fakultetske obaveze i polagala ispite, morala sam svako malo putovati na relaciji Beograd-Istra te nakon svakog radnog dana (koji inače u filmskom svijetu traje duplo, dakle ako je normalno radno vrijeme 8h, u filmskom svijetu je to 16h) još posvećivati par sati i fakultetskim obavezama. Ako me pitate kada sam spavala i odmarala, stvarno ne znam, ali vrijedilo je svake sekunde, i ponovila bih uvijek.

Film je uvijek bio moja najveća ljubav i uvijek sam najviše voljela raditi na filmu, i to art kratke filmove koji nisu toliko popularizirani danas. Kazalište s druge strane je nešto što mi je uvijek osobno predstavljalo veći izazov, ali i ostavljalo više prostora za maštu i kreativnost, TV je opet nešto totalno drugačije od svega. Ako bih se morala odlučiti za samo jednu od te tri stvari za ostatak svog života, vjerojatno bih izabrala film, ali zasigurno ne bih bila potpuno sretna što sam se odrekla drugo dvoje, sreća u nesreći da zasad ne moram birati i spremna sam nastaviti stvarati u sva tri oblika.

Razgovarala: Sanela GOJAK