Karakazandžiluk je izmišljena riječ, koju je u jezički opticaj plasirao istaknuti bh. pisac Nenad Veličković. Ovih dana, talijanski mediji posvetili su značajnu pažnju novoj Veličkovićevoj knjizi Karakazandžiluk, a „Slobodna Bosna“ objavljuje najzanimljivije dijelove iz teksta nedavno objavljenog u uglednom talijanskom portalu East Journal. 

“Riječ karakazan povezuje se sa piscima iz Bosne i Hercegovine i najbolje bi se prevela kao 'crni kotao', divlje i problematično mjesto, mračno i zaostalo”, pojašnjava autor Nenad Veličković.

Njegova nova knjiga ima podnaslov “Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici djela bosanskohercegovačkih pisaca”. Veličković, profesor srpske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, uvjereni je antinacionalist, i ne koristi svoje akademsko znanje da bi književnost i jezik pretvorio u nacionalističko oružje. 

Veličković u svojoj novoj knjizi, koju je objavio Dram Radosti (Travnik), istražuje recepciju bosanskohercegovačkih pisaca u Srbiji, fokusirajući se na djela Ive Andrića, Branka Ćopića, Petra Kočića, Vladimira Kecmanovića, Vojislava Lubarde i Miroslava Toholja.

Kako za „Slobodnu Bosnu“ piše Haris Imamović, “Veličković razotkriva strašne poruke velikosrpske književnosti i u njoj prepoznaje jednog od glavnih generatora zla koje se dogodilo devedesetih”, pokazujući “da je velikosrpska književnost dehumanizirala Bošnjake i da je spremala pokolj Bošnjaka od strane velikosrpske ideologije."

Teze iznesene u djelima Lubarde i Kecmanovića

Studija slučaja je roman Vojislava Lubarde „Voznesenje“ iz 1989. godine, u kojem se Srbi pojavljuju kao moralno i genetski superiorniji od Bošnjaka – nacistička teza! Prema Veličkovićevim riječima, u Lubardinom romanu Srbi su opisani kao žrtve nepravde, ali hrabri, zdravi, energični i junački ljudi, dok su Bošnjaci opisani kao duhovni, moralni, genetski i fizički šljam. U Vaznesenju, u svakoj muslimanskoj kući uvijek se nađe barem "jedan bogalj, jedan bez nosa, drugi krive vilice, usahlih nogu ili izobličene glave".

U Voznesenju se Bosna definira kao azijska zabit, puna vječnog smrada i užasnog urlika hodže (imama), kao i korupcije, zloće i licemjerja. Jedina je nada da će „doći dan povratka: ljudi i žene, mladi i stari, na konjima, s vilama i motikama, s kosama, napast će i sjeći, zgazit će i spaliti, cijelu će čaršiju popaliti“!

Godine 1989., u jeku Miloševićeve antibirokratske revolucije, Lubarda je za ovaj roman dobio NIN-ovu književnu nagradu, najznačajniju u Jugoslaviji, jer, kako ističe Veličković, "nijedan roman nije mogao bolje identificirati neprijatelja i argumentirati njegovu odbranu."

Slično stajalište zastupa i Vladimir Kecmanović, još jedan autor iz plejade srpskih nacionalista. U romanu „Top je bio vreo“ iz 2018. godine. Kecmanović će, napominje Veličković, “Srbe prikazati kao žrtve, a Bošnjake kao kukavice, proračunate i zločince”, kako bi stvorio dojam Sarajeva kao “moralno propalog grada koji zaslužuje kaznu u nekom biblijskom smislu”. To je, zaključuje Veličković, stajalište srpskog nacionalizma "zainteresiranog za prekrajanje svoje uloge u zločinima počinjenim u Sarajevu".

Ivo Andrić i njegova recepcija i reinterpretacija u Srbiji

Pritom Veličković navodi da nije sva srpska književnost velikosrpska. Konkretno, Ivo Andrić u svojim knjigama nije širio mržnju prema Bosancima, već su mu to pripisivali srpski, pa i bosanski nacionalistički tumači.

U romanu “Na Drini ćuprija” čuvena slika nabijenog težaka Radisava, prema Veličkoviću, nije prikaz srpskog stradanja pod Turcima. Za Veličkovića Andrićev roman nije “svjedočanstvo o stradanju srpskog naroda”, kako je tvrdio Nikola Koljević. Veličković, također, odbacuje kao nacionalističku interpretaciju Vuka Milatovića da Radisav "predstavlja narod – srpski narod i da je to slika mučenja i uništenja tog naroda".

Radisavova sudbina ne može se izjednačiti sa sudbinom cijelog srpskog naroda. “Ako se pisac bavi traumom”, piše Veličković, “onda to može biti samo trauma pojedinca”, izazvana nasiljem grupe (ili članova grupe) čije su vrijednosti etički niske.” Činjenica da je korumpirani osmanski upravitelj (Abidaga) naredio takvo brutalno kažnjavanje ne može biti odraz same osmanske vlade, budući da je nakon njegove smjene postavljen upravitelj koji ne radi tako nešto.

Kako ističe Veličković, “namjera osmanske uprave nije bila uništenje” srpskog naroda, većina Srba ne dijeli sudbinu seljaka Radisava, a u knjizi Dušana Popovića „O hajducima“, od koje Andrić polazi sa scene nabijanja na kolac, o ovoj upravi govorimo uravnoteženo, zaključuje Veličković.

Na kraju će se i sam Andrić usprotiviti jednostranom predstavljanju Osmanskog carstva te će čak relativizirati nasilje osmanske uprave, tvrdeći da sva carstva imaju svoje zatvore i tamnice. Njegovo viđenje doba osmanske uprave, u romanima, je iznijansirano i nespojivo sa predstavama i bosanskog i srpskog nacionalizma.

Govor Vojislava Maksimovića

Da je Andrićevo djelo – tumačenjem deformirano i otrgnuto od izvorne namjere samog pisca – postalo sredstvom kojim su srpski nacionalisti širili svoju ideologiju, možda najbolje pokazuje govor Vojislava Maksimovića, tada visokog ratnog dužnosnika Republike Srpske, iz 1993., na demonstracijama na Višegradskim stazama:

“Sjećamo se Ive Andrića u ovom trenutku, sjećamo se njegovih vrlo lucidnih opservacija o strašnim porivima otpadnika naše vjere i naše nacije. Pamtimo rafinirane analize njihove poremećene i perverzne psihe i njihove neumoljive mržnje prema srpskom pravoslavnom narodu.”

U istom je tonu bio i Maksimovićev govor povodom postavljanja restauriranog spomenika Andriću u Višegradu 1994. godine, samo dvije godine nakon, kako je Tribunal u Haagu definirao, kampanju etničkog progona i genocida bošnjačkog stanovništva Višegrada:

“Niko nije bolje od Andrića upozorio na lukavost, obmanu i izopačenost ove hibridne 'muslimanske' grupe, koja je za vjeru i u ime Allahovog Poslanika počinila nemjerljive zločine nad srpskim narodom.

Ocrtan kroz svijest Vojislava Maksimovića, Andrić više liči na Lubardu nego na sebe, što više govori o samom Maksimoviću nego o Andriću.

Knjiga godine

Veličković u Karakazandžiluku opovrgava tvrdnju Zorana Milutinovića, profesora južnoslavenskih književnosti na University Collegeu u Londonu, da ne postoji srpska nacionalistička recepcija Andrića i da je to “izmišljeno kako bi se stvorila lažna ideja o dva sukobljena nacionalizma za Andrića”.

Kada je Veličković svoje početne teze objavio u zborniku na engleskom jeziku, Milutinović ga je u „Fantomu“ u biblioteci optužio da je izgladio kožu bošnjačkim nacionalistima. U Karakazandžiluku Veličković dodatno potkrepljuje svoju tezu.

(Priredio: M. Iličić)