Prije nedjelju dana, The New York Times je objavio svjedočanstva šezdeset i petoro medicinskih radnika i radnica koji su u proteklih godinu dana radili u ratnim bolnicama u Gazi. Iako su bili raspoređeni po različitim bolnicama širom Gaze, praktično svi su se susreli sa istom pojavom: velikim brojem djece pogođene metkom u glavu i grudi, skoro sigurno žrtava snajperske vatre. To je vrlo jaka indicija da izraelske snage sistematski krše pravila ratovanja i targetiraju palestinske civile.

Od početka rata u Gazi, oktobra prošle godine, ubijeno je više od 42 hiljade civila. Neumjesno je u ovakvim stvarima posezati za poređenjima, ali je ipak nemoguće ne primjetiti da je tokom dvije i po godine rata u Ukrajini ubijeno skoro četiri puta manje civila, nešto preko 11 hiljada, što je i samo po sebi ogromna i poražavajuća cifra. Iako izraelski zvaničnici tvrde da su civilne žrtve samo kolateralna šteta legitimnog obračuna sa teroristima, kao i da izraelske snage vode računa o životima nevinih civila i trude se da koliko god je moguće minimiziraju civilne gubitke, brojke govore drugačije.

Kako piše australijski filozof Tony Coady, ekspert za primjenjenu etiku i teoriju pravednog rata: „Već same razmjere pokolja, uništenja domova i ekstenzivnog bombardovanja ključnih civilnih institucija poput domova, bolnica, izbjegličkih kampova i univerziteta, krše svako razumno tumačenje proporcionalnosti i dovode u pitanje poricanje namjere da se izazovu upravo ovakvi pokolji i uništenje.“

Dan prije objavljivanja teksta u New York Timesu, u Narodnoj skupštini Republike Srbije postavio sam pitanje dokle Srbije namjerava da izvozi naoružanje u Izrael i šta je crvena linija preko koje ne namjeravamo da pređemo kada je u pitanju izvoz oružja u Izrael.

Tom prilikom sam podsjjetio i na činjenicu da su eksperti Ujedinjenih nacija još u junu ove godine pozvali na prekid izvoza naoružanja Izraelu, kao i na nedavni poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da se sa isporukama oružja pod hitno prestane. Nisam tada znao za jezivu priču iz Njujork tajmsa, a da jesam, mogao sam da pitam i ovo: koliko još metaka treba da završi u dječijim glavama da bi se Vlada Srbije zapitala da li je neki od tih metaka došao iz Srbije?

Zvaničan odgovor još uvijek nisam dobio, ali sam dobio nezvaničan komentar predsjednice skupštine Ane Brnabić – da se zalažem da ljudi u namjenskoj industriji ostanu bez posla. Prvo, predsjednica skupštine nema prava da sa svog mjesta replicira poslanicima, dužna je da prije toga prepusti predsjedavanje nekom od zamjenika i siđe u poslaničku klupu, što Brnabić naravno nije učinila. Drugo, odraz je duboke moralne neosjetljivosti na ovaj i ovakav način odgovoriti na pitanje o saučesništvu u ratnim zločinima. Konačno, komentar uopće ne stoji. Po pisanju BIRN-a, Srbija je tokom protekle godine u Izrael izvezla naoružanje u vrijednosti od preko 23 miliona eura, dok je ukupna vrijednost izvoza naoružanja iz Srbije tokom 2023. godine iznosila preko 1,6 milijardi dolara. Ovo znači da izvoz u Izrael čini svega oko 1,6 posto ukupnog izvoza srpske namjenske industrije. Teško da bi ijedan radnik srpske namjenske industrije ostao bez posla kada bi Srbija prestala da prodaje oružje Izraelu.

Tokom proteklih nedjelju dana, pitanje izvoza naoružanja Izraelu je dodatno aktuelizovano odlukom najbližih izraelskih saveznika da preispitaju da li treba da nastave ovaj izvoz: i Njemačka i SAD su zaprijetile da će obustaviti isporuke naoružanja ukoliko Izrael ne ponudi čvrste garancije da ga neće koristiti protiv civila, odnosno da će pod hitno popraviti humanitarnu situaciju u Gazi. Senator Berni Sanders pozvao je predsjednika Bidena da blokira dalje isporuke naoružanja Izraelu: „Predsjednik Biden mora reagovati pod hitno: Izrael očigledno krši kako američko, tako i međunarodno pravo, koristeći izgladnjivanje kao oruđe sveobuhvatnog rata protiv palestinskog naroda.“ Posljednja vijest kaže da je Italija, jedan od najvećih snabdjevača Izraela oružjem, upravo uvela potpuni embargo na nove ugovore o isporukama naoružanja u ovu zemlju.

Dok je međunarodna javnost (a kako vidimo, čak i najvjerniji saveznici) sve kritičnija prema ponašanju Izraela, Srbija je sve dublje povezana sa njim, čak i po cijenu interesa sopstvenih građana. Srbija je jedna od rijetkih država koja nije odmah potpisala saopćenje kojim se osuđuju izraelski napadi na mirovne snage UN u Libanu, iako u ovim snagama učestvuje i 180 srpskih vojnika, već je to po svemu sudeći učinila tek pod pritiskom javnosti. Također, Srbija je među rijetkim zemljama koje nisu podržale aktuelnog generalnog sekretara UN, Antonija Gutereša, koga je Izrael proglasio za „personu non grata“. Istovremeno, ministar Marko Đurić šalje pisma podrške Izraelu, ne pominjući svakodnevne ratne zločine izraelskih snaga.

Iskreno, iznenadila me je lavina negativnih komentara koje sam dobio na društvenim mrežama nakon što sam postavio pitanje o izvozu naoružanja u Izrael. Dodatno me je iznenadilo to iz kog smjera su ovi negativni komentari dolazili. Najmanje iznenađujući su bili oni koje su pisali srpski desničari vođeni uobičajenom i očekivanom islamofobijom.

Mnogo veće i neprijatnije iznenađenje su predstavljali komentari ljudi koji se predstavljaju kao prozapadni „drugosrbijanci“ a za koje je kritika izraelskog vođenja rata u Gazi (a sada i Libanu) podrška Hamasu, „putinizam“ i „prvosrbijanstvo“. Da ni ja, ni partija koju predstavljam ni u snu ne podržavamo Hamas, niti terorizam bilo koje vrste, zaista nema potrebe posebno naglašavati. U saopštenju iz novembra prošle godine, ZLF je jasno i nedvosmisleno osudio „nepojmljivi zločin Hamasa“, zatražio hitno oslobađanje svih talaca i potvrdio da Izrael ima pravo na samoodbranu. Moje pitanje ni na koji način nije omalovažavalo izraelske žrtve napada 7. oktobra prošle godine, patnju talaca, niti težinu Hamasovih zločina, ali Srbija ne izvozi oružje Hamasu, već Izraelu, koji trenutno masovno ubija civile ne samo u Gazi, već i u Libanu.

O „putinizmu“, također ne treba trošiti riječi. Ne davimo Beograd, organizacija iz koje je nastao Zeleno-lijevi front, nedvosmisleno je osudila rusku agresiju i uporno pozivala na solidarnost sa Ukrajinom. Pored toga, ja sam lično pisao o pogubnom uticaju ruske ratne propagande u Srbiji. Nema razloga zašto bi zalaganje za mir u Gazi i za prestanak izvoza naoružanja u Izrael bili suprotstavljeni zalaganju za mir u Ukrajini i za povlačenje ruskih trupa iz ove zemlje. Naprotiv, kako već neko vrijeme u svojim tekstovima argumentuje Slavoj Žižek, to je jedini principijelan odgovor na obje ove situacije.

Što se tiče „Druge Srbije“, u mjeri u kojoj ova fraza uopšte ima značenje izvan desničarske propagandne etikete, ono se može smjestiti u poznatu definiciju Radomira Konstantinovića: Srbija koja se ne miri sa zločinom. U tom smislu, jedini „drugosrbijanski“ odgovor na ono što se dešava u Gazi može biti isključivo onaj koji se suprotstavlja nastavku rata i zahtjeva embargo na izvoz naoružanja u Izrael. Ovaj zahtjev su dan prije mene iznijele i Žene u crnom – pionirke antiratnog aktivizma u Srbiji.

Čak i kada ne biste znali ništa o onome što se u posljednjih godinu dana dešava u Gazi, ako na jednoj strani Aleksandar Vučić koji se srdačno grli sa Benjaminom Netanjahuom, a na drugom Staša Zajović koja zahtjeva embargo na dalji izvoz oružja, izbor i ne bi trebalo da bude naročito težak, piše Ratislav Dinić za Peščanik.

Konačno, važno mi je da kažem nešto o još jednoj vrsti reakcije: „Pa zar je to sada u Srbiji najvažnija tema?“ Mnogi komentatori nisu bili ni za ni protiv onoga što sam govorio, već im je smetala sama činjenica da se bavim ovom temom. Ovakve reakcije su razlog zašto se malo ko na srpskoj političkoj sceni uopšte izjašnjava o spoljnopolitičkim pitanjima: većinu birača u Srbiji ove teme ne zanimaju (osim kada ih vide kao produžetak domaće politike, kao u slučaju Rusije i Ukrajine) i samo bavljenje njima se nerijetko vidi kao gubljenje vremena i skretanje pažnje sa važnijih nacionalnih tema, u ovom trenutku konkretno rudarenja litijuma u dolini Jadra i ulasku kompanije Rio Tinto u Srbiju.

Međutim, tema izvoza naoružanja u Izrael nije ni nevažna ni nepovezana sa temom rudarenja litijuma. Strukturalno, u pitanju je vrlo slična stvar. Kao i slučaju litijuma, ekonomska dobit za Srbiju je relativno mala i ne može biti presudan razlog zašto se istrajava u projektu. Pravi razlozi su po svemu sudeći negde drugdje. Na pravom je tragu novinar Saša Dragojlo, koji za BIRN već dugo istražuje temu izvoza srpskog naoružanja za Izrael, kada kaže da je vlast u Srbiji „servilna prema moćnicima, a surova prema slabima i nemoćnima“, te da „predsjednik Srbije voli društvo tirana, jer im se divi, ali ujedno smatra i da su mu podrška ostanku na vlasti.“ I u slučaju litijuma i u slučaju naoružanja, ova podrška se kupuje po cijenu uništavanja javnih dobara koja pripadaju svim građanima i građankama Srbije, samo što su kod litijuma ta dobra „opipljivija“ (prirodna sredina, zemlja, voda), a kod izvoza naoružanja izgledaju apstraktnije, ali nisu ništa manje važna: moralni integritet i međunarodni ugled.