Piše: Đuro KOZAR

Prelistavajući svoju dokumentaciju u ovim jesenjim kišnim danima, slučajno sam pronašao moj požutjeli tekst izrezan iz Oslobođenja od 26. jula 1995. pod naslovom “Uspon preko leševa” o pukovniku Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Tadiji Manojloviću koji je tokom blokade Sarajeva 1992.-1995. bio koordinator artiljerijske vatre kojom su ubijani i ranjavani civili i rušene stambene zgrade, škole, pa čak i bolnice. Potpisao sam ga inicijalima Đ. K. jer smo u ratnoj redakciji potpisivali većinu napisa ne umanjujući im relevantnost, sve da ratni zločini i njihovi izvršitelji ne budu zaboravljeni. Veliki broj ratnih zločinaca optužen je i osuđen, a među onima koje, bez obzira na količinu dokaza, pravda još nije stigla je i Manojlović, premda je njegovo ime u negativnom kontekstu više puta pominjano na suđenjima u Haškom tribunalu.

GENERALI NA OPTUŽENIČKIM KLUPAMA

Nakon završetka rata, Tadija Manojlović kao da je u zemlju propao, niko nije znao reći da li je u Bosni i Hercegovini ili, možda, u Republici Srbiji koja je postala sklonište ratnim zločincima? Njegov kolega, artiljerac iz JNA, a poslije brigadir Armije BiH Vehbija Karić za Manojlovića je rekao da je tipičan srpski nacionalista koji je takav poriv godinama prikrivao, a onda je 1988. napustio Savez komunista i pokazao kakav je.

Bilo je to prije 14. kongresa SKJ, održanog početkom 1990, koji je označio kraj te partije i poslije kojeg su pojedini nacionalisti krenuli ostvarivati svoje regresivne ciljeve. Manojlović je dvije godine pred rat bio član frakcije srpskih oficira koji su u Komandi Sarajevskog korpusa JNA opstruirali komandanta, generala Milovana Zorca (Slovenac) i načelnika štaba, generala Antu Karanušića (Hrvat). Frakcionaši su oko sebe okupljali desetak drugih oficira koje su organizirano pripremali za djelovanje u nižim jedinicama. Planirali su i da preuzmu zapovijedanje korpusom, ali se Zorc, shvativši situaciju, povukao, pa je na njegovo mjesto došao general Vojislav Đurđevac (Crnogorac) koji je “zaigrao” u istom kolu s frakcionašima čiji je cilj bio “velika Srbija”. Đurđevac je poslije u Beogradu umirovljen i umro, a frakcionaši su prešli svojim ideološkim istomišljenicima u Vojsku RS-a.

Brigadir Karić je preminuo 2019, a nekoliko godina prije ispričao mi je da ga nije iznenadilo to što je baš Manojlović postavljen za koordinatora artiljerijskih dejstava po Sarajevu, jer tući topovima i minobacačima po civilnim objektima mogao je samo notorni nacionalista. Inače, koordinacijom artiljerijske vatre određuju se ciljevi, vrste i domet oruđa, integracija svih raspoloživih sistema i pretpostavljaju efekti. U tekstu objavljenom prije 26 godina, pored ostalog, napisao sam da je Manojlović bio karijerista, želio napredovati, možda postati i general, sve preko leševa, ali i pored toga što je u prosjeku na grad dnevno ispaljivano 329 projektila, dobio je samo jedan čin više – pukovnički. U VRS-u je bilo i većih nacionalista od njega koji su dogurali do čina generala, a završili na optuženičkim klupama.

Profesor dr. Berko Zečević kao vještak Tužiteljstva u Haškom tribunalu na suđenjima optuženim pripadnicima VRS-a rekao je da je u četiri godine rata na Sarajevo ispaljeno 360.000 topovskih i minobacačkih granata i da je sve što je u nekoliko godina proizvedeno u Pretisu iz Vogošće, sručilo se na Sarajevo. Tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana, poginulo je oko12.000 građana, od čega 1.600 djece, a na suđenju Ratku Mladiću u Tribunalu načelnik artiljerije 1. sarajevske motorizirane brigade VRS-a Savo Simić pokušao je negirati da je Sarajevo neselektivno gađano. Nije u tome uspio jer mu je tužitelj Adam Weber predočio baš Manojlovićev izvještaj o tome da su pogođeni svi planirani cijevi u gradu, pa i nevojni. Iz dokumenta VRS-a uočljiva je i naredba o “stavljanju pod vatrenu kontrolu Starog Grada”, dijela Sarajeva nastanjenog civilima. Tvrdnju Mladićeve odbrane da je Vojska RS-a samo reagirala na napade Armije RBiH iz Sarajeva, tužitelj je nazvao neosnovanom.

KRUG OPTUŽENIH I OSUĐENIH ZA UBIJANJE SARAJLIJA

Manojlović je (ako je još živ) izbjegao kaznu, po onoj “Tadija, još te nije stigao kadija”, ali njegovi pretpostavljeni nisu, pa su generali Ratko Mladić i Stanislav Galić u Haškom tribunalu osuđeni na doživotni zatvor, dok je generalu Dragomiru Miloševiću izrečeno 29 godina zatvora. Radovan Karadžić je u pravomoćnoj presudi u Tribunalu proglašen krivim i za granatiranje Sarajeva i izrečena mu je kazna doživotnog zatvora. Ovim krug optuženih i osuđenih za ubijanje Sarajlija 1992-1995. vjerojatno nije završen budući da u Tužiteljstvu BiH, prema nezvaničnim saznanjima, još ima podnesenih izvještaja o počinjenju krivičnih djela ratnog zločina koji čekaju procesuiranje.

(Oslobođenje)