Piše: Đuro KOZAR

Genocid u Srebrenici u kojem su od 11. do 19. srpnja 1995. na najbrutalniji način likvidirana 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka posljednjih nekoliko godina u Republici Srpskoj se pokušava negirati ili umanjiti brojkom od 3.267 ubijenih Srba iz srednjeg Podrinja. Svaka ratna žrtva, naravno, zaslužuje poštovanje i pomen, ali ove dvije skupine žrtava se nikako ne mogu staviti u istu ravan.

SVEZANE RUKE

Oni koji žele poistovjećivati primjećuju da je sve podređeno 11. srpnju i stradanju Bošnjaka, dženazi i komemoraciji u Potočarima, a pritom zanemaruju dokumente Međunarodnog suda pravde u Haagu i Haškog tribunala u kojima se eksplicite tvrdi da su zarobljeni Srebreničani odvedeni na nekoliko stratišta i zatim sistematski likvidirani samo zato što su Bošnjaci. Genocid je planiran i koordiniran na visokoj razini bez čega ne bi bilo moguće da se za tjedan pobiju tisuće Bošnjaka kojima su, kako je ekshumacijom utvrđeno, ruke bile svezane. Od spoznaje ovih strahota, strašnije je samo ne znati ih, ili, još gore, negirati ih.

Samo na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u stajama Zemljoradničke zadruge Kravice pripadnici Vojske RS-a likvidirali su oko 3.000 Bošnjaka, gotovo isto onoliko koliko se tvrdi da je poginulo Srba iz srednjeg Podrinja, ali za podrinjske žrtve niko nije kažnjen. Doduše, Tužiteljstvo BiH je Nasera Orića i Sabahudina Muhića teretilo da su 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac ubili tri zarobljenika srpske nacionalnosti, ali to nije dokazano i Sud BiH ih je 2017. oslobodio kaznene odgovornosti. S druge strane, zbog genocida nad Bošnjacima Srebrenice Haški tribunal izrekao je pet kazni doživotnog zatvora - Radovanu Karadžiću, generalima Ratku Mladiću i Zdravku Tolimiru, pukovniku Ljubiši Beari i potpukovniku Vujadinu Popoviću, s tim da među živima više nisu Tolimir i Beara. Za isti ratni zločin Haški tribunal, odnosno njegov sljednik Međunarodni mehanizam za kaznene sudove, Sud BiH, te sudovi u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 50 optuženika na više od 700 godina zatvora.

Posmrtni ostaci ubijenih Srba iz srednjeg Podrinja sahranjeni su i na grobljima u Bratuncu i drugim mjestima, održavaju se parastosi, dok se još traga za oko 1.200 ubijenih srebreničkih Bošnjaka. Prema forenzičkim dokazima, vlasti RS-a početkom jeseni 1995. godine napravile su veliki napor da se prikriju masovna pogubljenja Bošnjaka, pa su u periodu od nekoliko tjedana iskopane mnoge primarne grobnice i tijela premještena u udaljene sekundarne grobnice. Forenzičari su uspjeli povezati ove grobnice, ali pretpostavlja se da još ima dosta lokacija na kojima su ukopane bošnjačke žrtve. Mnogi sudionici ratnih zločina u Bosni i Hercegovini znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava i vjerojatno se još sjećaju sudionika - od osobe koja je povukla okidač do vozača koji je transportirao tijela s mjesta pogubljenja do masovnih grobnica, ali malo je onih koji su dali informacije, čak i anonimno. Plaše se valjda da ih se ne poveže sa zlodjelima i privede pravdi, a vjerojatno se na te osobe vrši pritisak da šute.

KONTINUITET DOGAĐAJA

I na kraju podsjetit ću na to da je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari Emir Suljagić na jednom skupu izjavio da se genocid u Srebrenici ne može svesti samo na masovna ubijanja Bošnjaka u srpnju 1995, već je riječ o kontinuitetu događaja od svibnja 1992. do srpnja 1995. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Dodao je da je šablon koji je postojao od 1992. dobio strašno ubrzanje i jedan ogroman intenzitet u ljeto 1995. godine genocidom koji je izvršen nad Bošnjacima iz Srebrenice. Arhiva Haškog tribunala je nezaobilazna referenca u rasvjetljavanju onoga što se, osim genocida u Srebrenici, događalo u posljednjoj deceniji 20. stoljeća na tlu bivše Jugoslavije, a također, podaci o ratnim zločinima pohranjeni su i u Sudu BiH. Samo što onima koji su skloni pretjerivanju i manipulaciji nikakva arhiva ne može pomoći.

(Oslobođenje)