Piše: Dragan MARKOVINA (Oslobođenje)

Vijest o smrti Žarka Lauševića u momentu je obišla čitavu regiju, što je eufemizam izmišljen da onima kojima je mrsko izgovoriti i riječ Jugoslavija ponudi drugo retoričko rješenje. I to se dogodilo ne samo zato što je bio veliki glumac i unatoč tome nikad do kraja realiziranog talenta nego i zbog njegove nevjerovatno tragične životne priče, koja se sastoji od ubojstva u noćnom izlasku, sudskih procesa, višegodišnjeg izbivanja iz zemlje i apstinencije od profesije, grižnje savjesti koja zapravo nikada nije prestala i svojevrsnog trijumfalnog povratka začetog s autobiografskom knjigom “Godina prođe, dan nikad”, a nastavljenog novim glumačkim ostvarenjima, koji nije do kraja ni mogao biti povratak i koji mu ipak nije donio mir. Po motivima njegove životne priče u Srbiji je snimljena serija “Pad”, ali u pozadini svega stoji jedna zenička predstava i nacionalističko ludilo koje je tu predstavu odabralo kao metu.

Ukratko i puno više nego metaforički, Lauševića su posredno u zločin, iskupljenje i život kakav nije planirao i koji se, osim što se odvio drugačije, i završio puno ranije nego što je trebao, otjerali srpski nacionalisti i radikali. Tj. pravoslavni radikali okupljeni oko Svetosavske stranke i raspopa Žarka Gavrilovića te oko Šešelja i njegovih radikala koji su upali u Jugoslovensko dramsko pozorište prilikom beogradskog izvođenja zeničke predstave “Sveti Sava”, po tekstu Siniše Kovačevića i u režiji Vladimira Milčina i nasilno je prekinuli, unatoč otporu Milene Dravić i Borke Pavićević. Pri čemu je najveću cijenu tog nacionalističkog orgijanja platio upravo mladi i popularni glumac koji je, po njima, kao čovjek koji je nosio glavnu ulogu, oskvrnuo Svetog Savu. Laušević je od tada nabavio pištolj i sve je završilo onako kako je opisano na početku teksta i kako je čitateljima uglavnom već bilo poznato.

U nekom metaforičkom smislu, Lauševića su ubile iste one sile i isti oni ljudi koji su ubili i Jugoslaviju, pretvorivši sve vezano uz njene posljednje dane i one koji su uslijedili u jedan veliki zločin bez konca i kraja, s kojima se ti ideolozi i oni koji su ih podržavali još nisu suočili, a po svemu sudeći nikad i neće.

Ono što je Laušević osjetio posredno, Mirko Kovač je gotovo istovremeno, iste te zlosretne 1990. godine, u tom istom svom Beogradu, osjetio i znatno gore, bivajući ozbiljno fizički napadnut u Domu omladine od manje-više istih tih ljudi, da bi nakon toga i nakon što je saznao da je stavljen na popis za likvidaciju i nakon sugestije prijatelja bliskih vrhu režima, odlučio otići iz Srbije u rovinjski egzil. Kovač je na koncu imao puno više sreće od Lauševića iako je upitno srećom nazivati trajni egzil iz vlastitog grada, a isto vrijedi i za Borislava Pekića i njegov londonski egzil, kao i za Bogdana Bogdanovića u bečkom egzilu. S tom razlikom što su Kovač i Bogdanović barem bili te sreće da im nacionalističke vlasti koje su ih otjerale nisu digle spomenik u centru Beograda, upravo preko puta Jugoslavenskog dramskog pozorišta, kao što su ga podignuli ipak, u viđenju nacionalista, puno manje spornom Pekiću. Inače čovjeku koji je izgubio izravno od Šešelja na prvim izborima u Srbiji.

No, dok su i Kovač i Bogdanović i Pekić jako dobro znali s kim i s čim zapravo imaju posla, pa su i svjesno odabrali oduprijeti se, znajući da će cijena koju će platiti biti izuzetno visoka, Lauševića je sve skupa evidentno zateklo nespremnog i trajno ga obilježilo.

I baš zbog toga je u moru užasa kojeg su ti ratovi i zločini donijeli običnim ljudima i čitavim narodima, Lauševićeva sudbina u nekom metaforičkom smislu najsličnija sudbini običnog svijeta koji je ostao potpuno zatečen onim što se sručilo na njega. I time, naravno, tužnija.

Otišao je na koncu kao čovjek koji je ostao puno poznatiji po tragediji koja ga je obilježila, nego po onome što je radio, a radio je odlično i napravio je puno toga. Baš kao i socijalistička Jugoslavija, bez da je iskoristio potencijal do kraja.