Piše: Gideon LEVY (Haaretz/Peščanik)

Da Benjamin Netanjahu nije bio predsjednik vlade posljednjih 16 godina da li bi izbio ovaj strašni rat? Da li bi rat izgledao drukčije? Da li smo sigurni da se iznenađenje i propust od 7. oktobra ne bi dogodili? Kidnapovani ne bi bili kidnapovani? Izrael ne bi izveo ovako jeziv masovni pokolj? Ovo nisu pitanja poput „šta bi bilo kad bi bilo“ i ni najmanje nemaju za cilj da umanje Netanjahuovu odgovornost i težinu njegove krivice za ono što se dogodilo. Netanjahu mora da ode, još juče, danas, sutra, kao i cijela njegova vlada koja nas je dovela na ivicu ponora.

Ali da li u Izraelu postoje vođe koje bi se ponašale suštinski drugačije od Netanjahua prema Gazi i prema Palestincima? Ne i ne. Kada svu krivicu za izraelske nedaće svaljujemo na Netanjahua, time kažemo da bi sve izgledalo drugačije da nije bilo njega. Tako se od prvog dana ponaša blok „Samo ne Bibi“. Da nije bilo Netanjahua Gaza ne bi bila zatvor, jevrejska naselja na okupiranim teritorijama ne bi dovela do truljenja Izraela, a naša vojska bi bila više moralna.

Naravno da to nije tačno. Ima mnogo stvari zbog kojih bi, da nije bilo Netanjahua, Izrael bio bolje mjesto. Prekid okupacije i blokade nisu među njima. Postoje u Izraelu političari koju su pristojni, pošteni, dobronamjerni, skromni i odani svojoj funkciji više od njega i bilo bi prijatnije biti pod njihovom okupacijom. Ali Izrael bi i dalje ostao država aparthejda, samo malo više kamuflirana. Netanjahu je korumpirao i uprljao politički sistem, uništio pravni sistem i sprovođenje zakona, a o njegovom ličnom ponašanju bolje da ne govorimo previše.

Ali kada dođemo do suštine stvari od koje Izrael bježi kao od vatre, suštine koju je Netanjahu htio da skine sa dnevnog reda, otkriva se da se on ponašao kao i svi njegovi prethodnici. Osim hvale vrijednih napora nekih prethodnih premijera – kao što su bili Jicak Rabin, Šimon Peres, Ehud Barak, Ehud Olmert i Arijel Šaron – da dođu do rješenja, makar i djelimičnog, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rješenja.

Svi premijeri su prihvatili okupaciju i blokadu Gaze. Niko od njih nije pomislio da dozvoli pravu palestinsku državu sa punim ovlaštenjima kakvu imaju i sve druge države. O oslobađanju Pojasa Gaze od blokade nisu ni razmišljali. A da nije bilo svega toga možda ne bi bilo Hamasa.

Blokadu Gaze nije uveo Netanjahu. Ni prethodna vlada nije razmišljala o njenom ukidanju. Iako je katarski novac ulazio na kontrolisaniji način pod Naftalijem Benetom, politika je u svojoj osnovi bila ista. Niko nije pomišljao na otvaranje Gaze prema svijetu, čak ni uz nadzor. To je jedina mjera koja nije isprobana i jedina koja je mogla da bude rješenje. Teško je procijeniti da li bi izraelska vojska pod nekim drugim premijerom bila drugačija.

Da li se propust mogao spriječiti? Nisam siguran. Sprovođenje okupacije koje se pretvorilo u većinu zadataka vojske nije Netanjahu izmislio. Svaki premijer bi izdvojio ludačke snage i resurse da zadovolji naseljenike i njihove zablude. Tako je bilo pod svakom vladom Izraela. Kandidati se sada zagrijavaju na početnim linijama. Svaki od njih će biti bolji premijer od Netanjahua, svakako pošteniji, skromniji i pravedniji od njega. Ali niko od njih neće promijeniti pravac zbog kojeg Izrael tone. Jair Lapid je izjavio da se zalaže da Palestinska uprava preuzme Gazu, a odmah nakon toga se predomislio i već je protiv. Lapid je čovjek bez mišljenja. Beni Ganc i Gadi Ajzenkot učestvuju u vođenju rata i svim zločinima, a uskoro će se pokazati koliko je taj rat bio besmislen. Niko od njih nije predložio novi način, neki koji nismo probali ranije, predlažu samo silu i još sile. Nema sumnje da Netanjahu mora da ode, ali Izrael će nastaviti po svome.