Danas smo toliko oguglali na nasilje da i ono u školama nije više „neka vijest” u medijima. Postalo je svakodnevica. A, oružje, sa tragičnim posljedicama, je prije trideset tri i po godine po prvi put „ušlo” u naše škole i nikada više nije „otišlo”, piše beogradski list Danas.

Tog 19. decembra 1991. godine u kragujevačkoj Mašinsko tehničkoj školi „Zastava” (danas Srednja stručna škola) od eksplozije kumulativne tromblonske mine na času poginuo je profesor istorije Dušan Jovanović a povrijeđeno je 15 učenika. Dvije šesnaestogodišnjakinje Biljana Bošnjaković i Jasmina Tomić su zauvijek ostale bez vida.

Sklapajući kockice mozaika danima poslije tragedije saznalo se da je profesor Jovanović, na čas donio „eksponate” sa ratišta u Hrvatskoj. Htio je da im pokaže kako funkcioniše tromblonska mina, prilikom njenog raklapanja ju je udarom o katedru aktivirao i bacio se na nju kako bi zaštitio đake.

Kako je tadašnja „Borba” („Opasna pošiljka sa ratišta”) pisala istraga je pokazala da je „paket” sa naoružanjem i vojnom opremom (sjekira, ručni bacač za jednokratnu upotrebu – „zolja”, kompleti prve pomoći i kobna tromblonsko-kumulativna mina), koja navodno već bila „upotrijebljena” i samim tim „bezopasna” donio kolega, profesor matematike Rade Simović, tada rezervista dva dana ranije 17. decembra. „Borba” je, doduše nezvanično („Otkriven pošiljaoc”) saznala da je Simović donoseći ove stvari sa fronta „imao blagoslov vlasti Vukovara”.

Kako je „Politika” izvještavala u II/1 odjeljenju je bilo blizu 30 učenika. U jednom trenutku je profesor Jovanović „minom neporezno dodrnuo katedru poslije čega je došlo do strahovite eksplozije, koja je izbacila vrata i prozore iz ležišta, usmrtila profesora i ranila 15 učenika”.

Kragujevački nedjeljnik „Svetlost” („Smrt u najdražem odjeljenju”) opisuje koliko su građani i javnost bili uznemireni zapitani „kako je to uopšte moglo da se dogodi?” i da su „djeca počela da ginu u školama” („Vreme” – „Zločin u školi”).

– To je bio apsolutno najtraumatičniji događaj o kome sam izvještavao tokom karijere, a svako podsjećanje na tu tragediju, vraća mi slike užasa, krika i jauka preplašene djece i profesora. Sve mi je to i danas podjednako traumatično kao i tada kada sam sa dvojicom kolega ušao u školsko dvorište Mašinsko-tehničke škole „Zastava”, danas Srednje stručne škole, prisjeća se Branko Vučković, dopisnik Radija Slobodna Evropa.

Po njegovim riječima novinarima nije bio dozvoljen pristup dijelu zgrade u kome se dogodila tragedija.

– Pritom nismo imali nikakve zvanične informacije o uzrocima i posljedicama eksplozije, ali se po opštoj panici i konfuziji koja je vladala u školi, zavijanju sirena vozila hitne pomoći i policije moglo naslutiti da se dogodilo nešto strašno. Naše slutnje prvi nam je potvrdio moj prijatelj iz MUP koji nam je nezvanično rekao da je na času profesor istorije Dušan Jovanović aktivirao minu od čije detonacije je nastradao, ali i da ima mrtvih i teško povrijeđenih đaka, priča on.

Bilo je to u vrijjeme dramatičnog raspada tadašnje Jugoslavije, u vrijeme opsade Vukovara, kada su sa tog, ali i drugih frontova, prije svega pripadnici paravojnih formacija, ali i „mobilisani rezervisti”, donosili u Srbiju velike količine oružja, prvi kao robu za snabdjevanje crnog tržišta, a ovi drugi „za uspomenu i dugo sjećanje”.

– Tih godina lakše su se mogli nabaviti benzin, devize, kojih je bilo na svakoj ulici i raskrsnici (čak i oružje) od mlijeka, hljeba i šećera, kojih nije bilo ni na ulici ni u prodavnici, navodi naš sagovornik i dodaje da „u tom vrtlogu mržnje, zla, bezumlja i beščašća u kome su se zatekli potpuno nepripremljeni i nesnađeni, ljudima su ratnohuškačkom retorikom nametnuta nova pravila po kojima je sve što je ranije bilo zabranjeno i nenormalno odjednom postalo dozvoljeno i normalno, pa se u takvoj militantnoj atmosferi na času istorije našla i jedna bojeva mina velike razorne moći, čija eksplozija i danas odjekuje u sjećanjima tadašnjih učenika koji su je preživjeli”.

A, „spremalo se” i „slutilo” što kaže naš narod. To nije bila prva bomba koja je u Kragujevcu (čak i sa smrtnim ishodom) te zime eksplodirala u Kragujevcu.

Kolega Miloš Vasić pišući tekst u „Vremenu” po zvaničnim podacima kragujevačkog SUP-a navodi da je samo za prve tri nejdelje tog kobnog decembra 1991. godine: početkom mjeseca u prostorijama društva „Rom” u pijanstvu i otimanju ekplodirala ručna bomba (jedan mrtav); na ulici je pronađena ručna bomba preko koje je već bio prešao autobus pa je jedan milicionar stajao nad njom usmjeravajući saobraćaj dok nisu stigli stručnjaci da je neutrališu; dvije takve iste bombe su pronađene u naseljima Aerodrom i Stara radnička kolonija kod Hipodroma a još jedna u kontejneru za đubre.

Kragujevački SUP je krajem mjeseca zvanično saopštio da je od 1. jula do 20. decembra 1991. godine oduzeo 40 ručnih bombi, 18 automatskih pušaka, 6 pištolja, jedan ručni bacač i 2.587 metaka – sve to sa ratišta u Hrvatskoj, objavio je Vasić. Rat u kome nismo učestvovali već je uveliko uzimo svoje žrtve po Kragujevcu a tadašnji, kao i sadašnji pokušaji razoružavanja građana očigledno nisu dali željene rezultate.

– Bila je slava Sveti Nikola. Stanujem u neposrednoj blizini škole. Čuli smo kako je nešto potmulo „odjeknulo” ali niko od nas u tom trenutku nije znao šta se dogodilo. Tek kasnije smo saznali da je profesor na čas donio tromblonsku minu sa ratišta kako bi je đacima pokazao na času. Svi smo bili šokirani, kako je moguće da neko donese oružje u školu. Zaista nikada nisam čula prije toga da je bilo ko i bilo gdje uradio tako nešto, kaže Margita Cvetković koja je tada pisala o ovoj tragediji za kragujevačku „Svetlost”.

Posljedice su bile strašne ali su roditelji tih djevojaka bili presrećni što su uopšte preživjele.

U tekstu u „Svetlosti” (Gordana Jocić „Smrt u najdražem odjeljenju”) neposredno poslije tragedije Slavica Đukić (tada Đoković) neuropsihijatarka u kragujevačkom KBC-u na pitanje „kakav će trag ova eksplozija ostaviti na psihu šesnaestogodišnjaka?” odgovara:

„Svi su doživjeli manju ili veću psihičku traumu. Na nju će svaki učenik odreagovati različito”. I, reagovali su ko je kako umio i znao.

Traume ostaju za čitav život

Biljana Bošnjaković (48) bila je šesnaestogodišnjakinja, učenica II/1 odeljenja. Poslije eksplozije tog Svetog Nikole trajno je ostala bez vida.

– Počeo je rat i oružje je jednostavno „stiglo” do ljudi, kaže ona, dodajući da se uvijek nadala da će ovaj tragični slučaj koji je prežijvela „biti opomena čitavom društvu” ali nije.

Tog dana, sjeća se ona, bio je čas istorije i profesor Jovanović im je pokazivao „zolju” i minu koju mu je sa ratišta u Hrvatskoj doneo kolega Simović.

– Ta mina, tromblonska protivtenkovska, bila je kruškastog oblika sa krilcima, blijedozelenksate boje, kao da je sada vidim, odmah bi je danas prepoznala, priča ona.

Profesor je htio je da je razmontira.

– Da nam pokaže njene dijelove. Nije uspio, čuknuo ju je o katedru i ona je zašištala… Poslije tri sekunde je eksplodirala…, posljednje je čega se Biljana sjeća od tog dana prije više od 33 godine.

I danas joj neko kaže „što se nisi sklonila?”.

– Gdje da se sklonim?, odgovara ona, podsećajući da je to bio u 13 sati i 45 minuta, vrijeme kada su se na ulazu mimolilazile prva i druga smjena u obližnjoj fabrici „Zastava” i da su posljedice mogle da budu još kobnije.

Poslije operacija i izlaska iz bolnice, zbog povreda Biljana je zapala u komu.

– Taj stres i trauma je koštala mog oca života, jer je on pomislio da sam umrla i dobio infarkt i preminuo. Kasnije mi se i majka od svega toga razboljela i prerano preminula, priča ona.

I po njenim riječima svi iz razreda i generacije i dan danas „nose” traume.

– Neko se sa njima bori ovako, neko onako ali ih svi, baš svi imaju. To su stvari koje ostavljaju trag do kraja života, bolno je iskrena Biljana.

Biljana Bošnjaković (Foto: Danas.rs)

A, ona se sa njima već više od tri decenije nosi baš hrabro, lavovski… Bavi se sportom kuglanjem i pikadom. Išla je na takmičenja sa kojih je donijela pregršt medalja i pehara. Plete i štrika i takmiči se i u tim disciplinama. Voli kulinarstvo (redovno „skida” nove recepte sa interneta) i mijesi kolače. Takođe pliva, planinari (osvojila Dulneski Crni vrh), skija (pohađala i ski školu), takmičila u dizanju tegova (iz benča), bavi se masažom, voli da šeta…

Obožava da putuje, obišla je sve zemlje u okruženju – eks YU, proputovala Egipat, Kubu, Italiju, Francusku, Španiju, Grčku…

Voli muziku i po riječima svojih prijtelja „najveselija je osoba koju poznaju”. Bavila se i manekenstvom i foto modelstvom u butiku „Kum”.

– To dok sam bila mršavija, duhovita je Biljana.

U kući sve radi sama a tu su i „njene oči” poput prijateljice Svetlane Perović kada izađe iz stana.

– Dosta stvari znam da uradim i radim po kući svakodnevno. Sama peglam, sređujem svoje stvari i garderobu. Sve uvijek mora da bude na svom mjestu i tako funkcionišem, navodi ona.

Aktivno prati i politička zbivanja, voli da je u toku. I zbog toga je iskreno potresaju nemili događaji, posebno oni u školama.

– Ja se borim kako se borim, ali nismo svi isti i ne reagujemo jednako. Kod nas niko nikada ne razmišlja o posljedicama. Jako me sve to potresa, jer ljudi umjesto da se bave životom, da budu sa bliskim osobama i porodicom, stalno su okruženi agresijom, nasiljem, vječito nekim oružjem… I svi znamo kakve su posljedice toga i koliko stravične ali ništa ne vrijedi, po ko znak koji put podsjeća ona.

Po njenom mišljenju a iz ugla preživljene lične tragedije naročito je opasna „moda” koja je zavladala posljednjih godina – lažne dojave o podmetnutim bombama u školama.

– Mi smo se i na to navikli i oguglali. A, da li iko razmišlja kolike traume to ostavlja na učenike, posebno one najmlađe, one malce koje svaki čas evakuišu iz školskih klupa. I kako se osjećaju njihovi roditelji u tom trenutku kada čuju za dojavu o bombi u školi u koju ide njihovo dijete. Kako neko uopšte može da se šali sa tim i na taj način, prosto je zavapila Biljana Bošnjaković na kraju razgovora za Danas.

Nasilje sa blagoslovom vlasti

Eksplozija mine na času u kragujevačkoj srednjoj školi je bio početak nasilja u školama, koleginica Margita Cvetković danas sagledava iz perspektive poslije više od 33 godine.

– Vinovnik tog tragičnog događaja je bio profesor. Sada, poslije svega što čitamo, slušamo i gledamo – šta se događa u školama jasno je da današnje nasilje ne potiče ni od profesora ni od djece nego od onih koji su na vlasti. Kod nas je vlast sinonim za svaku vrstu nasilja, svakodnevno, počev od verbalnog do fizičkog, od samog vrha vlasti do njenog dna – mjesne zajednice. Svuda stalno propagira nasilje, zaključuje ona.

To se, po njenom mišljenju, stalno potvrđuje u našem svakodnevnom životu.

– Nažalost, najsvježiji je primjer ubistvo Đorđa Mijatovića u beogradskom parku, gdje je roditelj izašao ispred zgrade da zaštiti dijete i ubili su ga maloljetnici. Vlast jednostavno brani počinioce, izmišlja da je čovjek imao infarkt, dobio epi napad… dok obdukcija pokazuje da je preminuo od fatalnog udarca, navodi ona ističući da su mladi sve više i više agresivni ali „čitavo društvo je tako” i „oni su produkt tog stanja”.

Prilikom prvog susreta Biljana Bošković je kolegi Branku Vučkoviću iz Slobodne Evrope rekla „da bi trebalo podići veliki spomenik u znak pijeteta nastradalim” u kragujevačkoj tragediji koja se desila u VIŠ-u.

– Ali prevashodno u znak upozorenja da je oružje opasno čak i ako je igračka u rukama djece jer će neko od njih, prije ili kasnije svoju omiljenu igračku poželjeti da zamjeni pravom puškom ili pištoljem, sjeća se Vučković.

Tada mu je ta rečenica zvučala „vizionarski”. A, tek iz današnje perspektive?