Piše: Draško ĐURANOVIĆ (Pobjeda)

Imali smo obavještajne podatke da do ovoga može doći“, otkrio je na vanrednoj konferenciji za medije v. d. direktora Uprave policije Aleksandar Radović. 

Dakle: crnogorska policija je znala da može biti masakra na Cetinju, imala je mjesecima brojne operativne informacije o zločinačkim namjerama mafijaških klanova i - ,,nažalost, sve to se ostvarilo“. 

I to bi trebalo, valjda, da umiri građane; da bude neka najava, ipak, bolje budućnosti, sve uz onu optimističku objavu za kraj ,,da će država pobijediti kriminal“?!

Teško je to bilo slušati.

Baš kao i nemuštu priču Radovićevog pomoćnika Lazara Šćepanovića: da policija ,,sve dobro zna kako su ubice mjesecima pratile navike grupe koju su htjeli da likvidiraju“, te da su ,,napadači koristili prednost u odnosu na njihova specijalna vozila“...

Stvarno? Pa, što je onda bilo, što se preduzelo? Ništa!

Osim što su ponavljali lošu istoriju. I nedavno je crnogorska policija ,,imala brojna operativna saznanja“ o namjerama mafijaških klanova; informacije da će biti likvidiran Edmond Mustafa i dojavu da će sa lica zemlje biti zbrisan Radovan Marković...

Što je tada bilo, što se preduzelo? Ništa!

Mustafa je ubijen 27. februara u centru Bara, Marković 3. aprila na Meterizima...

Mučno je, zaista mučno bilo pratiti dvojicu policijskih funkcionera kako izgovaraju naučene pasaže, vrte floskule, pokušavaju da nađu neko opravdanje, dok se obavezuju da će ,,pronaći ubice“, da će ,,država pobijediti kriminal“...

Ali, Radović i Šćepanović su makar izašli na biljeg, pokušali da odgovore na brojna pitanja koja se iz sata u sat roje. A đe su juče bili političari na vlasti, oni samopromoteri, ,,selferi“, koji su uvijek u prvim redovima kada treba da politički profitiraju, nakon uspjeha koji je plod nečijeg tuđeg rada?

Svi su se sakrili iza leđa dvojice policijskih funkcionera! Ni glasa od Danila Šaranovića. Ministar unutrašnjih poslova, koji voli da se šepuri pred mikrofonima i kamerama, izbjegao je i nos da pomoli na konferenciji za medije Uprave policije nakon jučerašnjeg terorističkog ataka u centru Cetinja. Javio se tek sa distance od osam sati, da tobože umiri zabrinute optimističkom najavom da će ,,država biti jača od mafije“. I onda je zaćutao...

Baš kao što je zamučao i potpredsjednik Vlade, koordinator bezbjednosnog sektora, poletni Aleksa Bečić; baš kao i najbolji mu partijski drug Boris Bogdanović, koji voli da se - sa pristojne distance i samo preko društvenih mreža - ,,junački“ obračunava sa organizovanim kriminalom...

Nema ni glasa ni stasa od funkcionera PES-a da makar kažu kako smo dobili Ibar i da će - dok dlanom o dlan ili paf-paf - ovđe da teče med i mlijeko... Nema na viđelu premijera Milojka Spajića, koji, valjda, nema mentalnog kapaciteta da se bavi bezbjednosnim pitanjima. Baš kao što nema glasa iz premijerovog kabineta i svekolike Vlade.

Oglasio se Jakov Milatović, jedini od državnih čelnika, ali je izgleda neko zabranio pravo glasa savjetniku za bezbjednost Dejanu Vukšiću ili se, možda, bivši direktor ANB-a i nekadašnji advokat pripadnika klanova, mudro držao one mafijaške da je - ćutanje zlato?

Imaju li ti ljudi neko zrno savjesti ili odgovornosti za javnu riječ, onda kada treba naći i izgovoriti prave riječi? Juče su, u po bijela dana, likvidirane dvije mlade osobe u cetru prijestonog grada Cetinja, tri povrijeđene, od kojih jedna žena koja se slučajno našla u blizini... I sve to samo sedamdesetak metara od osnovne škole...

Valjda i kada su teški dani treba da se čuje neko iz vrha avgustovske većine, možda bi i Dalaj-Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, trebalo da zucne, da kaže neku blagu riječ, pa vala i kada je u pitanju to crnogorsko Cetinje...

Ništa. Muk u vlasti. Niko od njih nije palio Fejsbuk, Iks mrežu, Instagram ili Tik-tok.

Čak se nije oglasio ni uvijek spremni Dritan Abazović, nekadašnji premijer, koji je - znate već njegovu priču - odrubio glavu kriminalnoj hobotnici. Sad bi valjalo da nam brat Abaz objasni: je li ovo posthumni udar ili su klanovi u Crnoj Gori - smrtonosno živi?

Nije se do sada čuo, baš kao i onomad kada je bila tragedija u Medovini i desetoro mrtvih – Cetinjanin, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić. Ej, to je njegov grad, Adžić je kao rođeni Cetinjanin, ali i kao narodni poslanik, bio dužan da uputi koju riječ...

Ništa. Ponovo ćutanje. I ponovo samo jedno - veliko ništa. 

Samo, varaju se ako ljudi iz parlamentarne većine, političari iz aktuelne izvršne vlasti, policijski funkcioneri, svi ti Spajkijevi ministri ili Mandini srpsko-ruski pioni, ako misle da ih ćutanje spašava.

U ovom slučaju stvari su sasvim drugačije. U situacijama kakva je bila juče na Cetinju, u tim teškim satima koji su prošli i danima i nedjeljama koji dolaze, građani najbolje uočavaju karakter i pravo lice jedne vlasti, koja ne umije da vlada i ne zaslužuje da vlada Crnom Gorom.