Lokalni izbori održani 2. juna kulminacija su procesa urušavanja demokratije u Srbiji u posljednjih deset godina, ali nas primjer Putinove Rusije uči da može da bude mnogo gore. Od dolaska na vlast 2012, Aleksandar Vučić je svaku instituciju i proces prilagodio sebi i interesima svoje partije. Rezultat su kriminalizovana i zarobljena država, korupcija koja je ušla u sve pore društva i atmosfera nasilja, prije svega usmjerena ka političkim protivnicima i kritičnom civilnom društvu, uz skoro potpuno gušenje slobodnih medija.

Piše: Katarina Tadić, programska menadžerka Evropskog fonda za Balkan za AntenaM

Da stvar bude gora, izgradnja autoritarne države u Srbiji odigrala se pod budnim okom Evropske unije i SAD. Radi obećanja stabilnosti u Srbiji i regionu, Washington i Brisel tolerišu Vučićev rat protiv demokratije. Ovakva politika Zapada kratkovida je, jer stabilnost održavana čvrstom rukom neupitno vodi ka rastućim nestabilnostima, unutrašnjim i spoljašnjim, kao što pokazuje primjer Rusije.

Loša vijest za Srbiju je da prvih dvanaest godina Vučićeve vlasti podsjeća na Putinov režim od 2000. do 2013. Drugim riječima, samo može da bude gore. Dobra vijest je da zavisnost Srbije od zapadnih političkih struktura i ekonomije može da preduprijedi prelazak u pravu diktaturu. Da bi osigurale pozitivan scenario, EU i SAD moraju da promjene popustljiv odnos prema sadašnjem režimu.

Uspon

Vučićev uspon počeo je 2012, kada je Tomislav Nikolić postao predsjednik Srbije, a Vučić prvi potpredsjednik Vlade Srbije i predsjednik Srpske napredne stranke. Pet godina kasnije Nikolić je skrajnut i Vučić postaje predsjednik Srbije. U prvih dvanaest godina vlasti, Vučić je bio na pozicijama potpredsjednika vlade, premijera, a sada mu teče drugi mandat na mjestu predsjednika.

Poređenja radi, Vladimir Putin je došao na vlast 2000, također zgodno prelazeći sa mjesta predsjednika na mjesto premijera i nazad. Putin je zapravo prvi put postao potpredsjednik vlade 1999, a zatim se, poslije Jeljcinove ostavke, kandidovao i pobijedio na predsjedničkim izborima 2000. Poslije dva uzastopna mandata, napravio je, kako Rusi vole da kažu „rokirovku“ (šahovsku rokadu) sa Dmitrijem Medvedevom i obavljao funkciju premijera od 2008. do 2012. Ostatak priče je dobro poznat, predsjednički mandat je produžen sa četiri na šest godina, a u martu ove godine Putin je peti put izabran za predsjednika Rusije.

Ako se vratimo korak unazad i uporedimo sadašnju Srbiju sa Rusijom u prvih dvanaest godina Putinove vladavine, moguće je povući mnoge paralele. Tri glavne osobine Putinove Rusije su: sveprisutna korupcija, izborne neregularnosti praćene nasiljem i zastrašivanjem političkih protivnika (ili bilo koga ko je kritičan prema njemu) i kontinuirana destabilizacija susjednih zemalja, što je doprinijelo pretvaranju Rusije u autokratsku zemlju u kojoj Putin vlada poput pravog pravcatog postmodernog cara.

Ove tri karakteristike postaju sve očiglednije u Srbiji pod Vučićem. Opisani procesi nisu identični, jer Srbija, na primjer, nema naftu i gas, ali slična matrica vlasti krasi i Srbiju i Rusiju i šalje poruku da mirne i demokratske Srbije i Balkana neće biti sve dok su Vučić i SNS na njenom čelu.

Lojalnost na prvom mjestu – „borba“ protiv oligarha i tajkuna

Oba predsjednika, Putin i Vučić, u početku su se prerušili u reformiste. Iako su na vlast došli sa razmakom od više od deset godina, na vrlo sličan način su iskoristili nezadovoljstvo naroda izazvano bolnim, postkomunističkim, ekonomskim reformama. Zahvaljujući vještom političkom pragmatizmu, na samom početku su učvrstili svoju poziciju u zemlji i inostranstvu.

Ubrzo nakon dolaska na vlast, Putin se obračunao sa oligarsima i uhapsio Mihaila Hodorkovskog, tada najbogatijeg čovjeka u Rusiji i druge (potencijalne) protivnike. Ključna riječ 2000-ih u Rusiji bila je stabilnost. Nakon haosa iz 1990-ih, Putin je želio da slomi vlast nepopularnih oligarha, čije su bogatstvo i utjecaj cvjetali za vrijeme njegovog prethodnika Borisa Jeljcina.

Hodorkovski, nikada popularan u Rusiji, stekao je ogromno bogatstvo tokom kontroverznog procesa privatizacije, koji je milione doveo do ekstremnog siromaštva. Još važnije, finansirao je političke partije i medije koji su kritikovali Putina. Prvi put je uhapšen u oktobru 2003. pod optužbom za utaju poreza, prevaru i pronevjeru, a 2005. je osuđen na osam godina zatvora. Na kraju, Hodorkovskog je Putin pomilovao 2013. i on je potom pobjegao iz Rusije. Njegovo zatvaranje simbolično je poslužilo Putinu da, pod izgovorom borbe protiv korupcije, ostalim oligarsima pošalje poruku „ili ste sa mnom ili protiv mene“. Prvi su postali Putinovi finansijeri, na račun ruskog naroda, a drugi su završili u sibirskim zatvorima (ili ubijeni). Putin se zapravo i nije otarasio oligarha, samo je nelojalne zamijenio svojim saveznicima.

Slično tome, nakon dolaska na vlast 2012, Vučićeva glavna agenda bila je borba protiv korupcije. Jašući na razočaranju birača Demokratskom strankom, simbolom petooktobarske demokratske revolucije, obećao je da „niko neće biti zaštićen u borbi protiv korupcije“. Gradeći svoju bazu i podršku, čak je sebe postavio kao samozvanog „koordinatora za borbu protiv korupcije“ u vladi.

Kao rezultat toga, Vučić je 2012. napravio medijski šou hapšenjem Miroslava Miškovića, u to vrijeme jednog od najbogatijih ljudi u Srbiji, koji je u zatvoru proveo 221 dan. Miškovićevo hapšenje je naglo podiglo Vučićevu popularnost i, zajedno sa još nekoliko hapšenja visokog profila, obezbijedilo mu laku pobjedu na sljedećim izborima. Nažalost, kao što je bio slučaj sa Putinom, Vučićev cilj nije bio da iskorijeni korupciju, već da stare tajkune zamijeni drugim, lojalnim prije svega njemu i njegovoj stranci.

Umjesto obećanih reformi, obojica su usporili promjene i okružili se uskim krugom prijatelja koji su, uz već postojeće lične veze sa kriminalnim grupama, dodatno korumpirali društvo i napravili sistem u kojem svaki uspjeh zavisi od bliskosti sa jednim čovjekom.

Umjesto da donesu obećane demokratske i ekonomske reforme, i Vučić i Putin su u prvih deset godina usporili najavljene promjene i okružili se uskim krugom prijatelja i saradnika koji su, uz već postojeće lične veze sa kriminalnim grupama, dodatno korumpirali društvo i privredu. Napravljen je sistem u kojem politički i poslovni uspjeh elita skoro u potpunosti zavisi od njihove bliskosti sa jednim čovjekom.

Izborne prevare kao sniježna lavina

Gledajući izbore u Srbiji u decembru 2023. i proteste koji su uslijedili, ne može a da se ne primjeti sličnost sa Rusijom 2011/2012. Protesti izazvani parlamentarnim i predsjedničkim izborima iz decembra 2011/marta 2012, koji su Alekseja Navaljnog učinili liderom opozicije, poznati kao Sniježna revolucija, bili su najveći izazov Putinovom režimu. Oni su izazvani optužbama opozicije o neregularnom glasanju, opstrukciji kontrole izbora i nezakonitoj kampanji. Poput opozicione akcije „Srbija protiv nasilja“, ovi protesti u Rusiji su ujedinili lijeve i desne liberale, nacionaliste, javne ličnosti i inače apolitične građane u široku koaliciju sa jednim zahtjevom – za fer izbore.

Neusjpeh Snežne revolucije konsolidovao je Putinovu vlast kroz pojačanu represiju usljed koje su se mnogi opozicionari i ostali kritičari vlasti u potpunosti povukli iz političkog i javnog života. Slom ovih protesta se često vidi kao prekretnica, poslije koje je sposobnost Rusije da se odupre Putinovoj diktaturi u značajnoj mjeri smanjena, ako ne trajno onemogućena.

Vučić je, za sada, uspio da održi kontrolu i stabilnost svog režima, što pokazuju rezultati izbora 2. juna. Sporadična upotreba nasilja, zajedno sa manipulacijom cjelokupnog izbornog procesa, osigurala je pobjedu, a da pritom podrška režimu sa Zapada ni u jednom trenutku nije prestala.

Primjer Putinove Rusije uči nas da izborne prevare ne dolaze preko noći. Izborne neregularnosti kod autokrata poput Putina i Vučića podsjećaju na snežnu lavinu. Počinju sa manjim nepravilnostima i idu uporedo sa drugim malverzacijama, najčešće sa gušenjem medijskih sloboda i nasiljem nad političkim protivnicima. Kao što je Peter Pomeracev napisao u svojoj knjizi Ništa nije istina i sve je moguće, sposobnost da se percepcija javnosti u potpunosti izokrene i stvori paralelna stvarnost sastavni je dio Putinove vladavine od prvog dana njegovog dolaska na vlast. Putin je koristio televiziju kao instrument za pretvaranje čitavog društva u neku vrstu samoobmanjujućeg kolektiva, u kome je istina jedan vrlo fleksibilan koncept koji nema mnogo dodirnih tačaka sa stvarnošću. Najekstremnija manifestacija ovih manipulacija vidljiva je danas za vrijeme rata u Ukrajini.

Srbija pod Vučićem je na sličan način pretvorena u svojevrsnu grotesku u kojoj gotovo sve medijske sadržaje kontroliše režim. Farsična kampanja protiv rezolucije Generalne skupštine UN o Srebrenici, praćena apsurdnim i samooptužujućim sloganom „mi nismo genocidni narod“ posljednji je primjer. Nasilni rijaliti programi, zajedno sa propagandnim vijestima koje isključivo promovišu vladajuću stranku, a opoziciju i civilno društvo predstavljaju kao izdajnike i neprijatelje, normalizovani su u posljednjih dvanaest godina.

Vladavina nasilja kao modus operandi i uvod u autoritarizam

Nasilje je povezano i sa kontinuiranim dnevnim dezinformacijama i preovlađujućom antizapadnom retorikom. Razmjere proruske propagande su toliko velike da 63 posto stanovništva koje krivi Zapad za rat u Ukrajini, kako pokazuje prošlogodišnja studija Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku, čini Srbiju izuzetkom u globalnom kontekstu.

Kao i u Rusiji, gdje je od ranih faza Putinove vladavine nasilje bilo modus operandi, kako opisuje Ana Politkovska u svom remek-djelu Ruski dnevnik, i u Srbiji su anonimne bande korištene za kažnjavanje kritičara vlasti, kao što pokazuju brojni slučajevi prebijanja opozicionih političara, novinara i aktivista.

Postepeni proces demokratskog nazadovanja u Srbiji – eufemizam koji se koristi za sve veći autoritarizam – kulminirao je izborima 17. decembra 2023. Pod prijetnjom da izgubi vlast u Beogradu, Vučićev režim je pribjegao do sada neviđenoj, otvorenoj izbornoj prevari sličnoj Putinovim predsjedničkim izborima 2012. Shodno tome, 17. decembar, a potom i 2. juni služe kao opomena onima na Zapadu koji se tješe da je Vučić možda autokrata, ali da je garant stabilnosti na Balkanu. Sa režimima kao što su Vučićev ili Putinov, sve osim očuvanja vlasti, uključujući demokratiju i ustavni poredak zemlje, podložno je trgovini, ali će na kraju želji da se ostane na tronu sve drugo biti žrtvovano, čak i mir sa drugim zemljama i narodima u regionu.

Od nacionalnog poniženja do agresivnog nacionalizma

Možda najupadljivija sličnost između Rusije i Srbije je njihovo postkomunističko iskustvo iz 1990-ih i svojevrsno nacionalno poniženje koje je uslijedilo poslije raspada prethodnih država i tokom perioda demokratske tranzicije. Za razliku od zemalja centralne i istočne Evrope, čija je zajednička istorija danas podijeljena na prije i poslije 1989. i pada komunizma, Rusija i Srbija su prošle kroz složenu i nedovršenu političku, ekonomsku i nacionalnu transformaciju. Rusija je, kao i Srbija, postala nezavisna država ne svojom željom, već izborom drugih bivših federalnih republika SSSR-a.

Nakon što je bila svjetska sila tokom većeg dijela 20. vijeka, Rusija je prošla kroz ekonomska previranja i političku krizu koja je kao rezultat imala odvajanje svih petnaest sovjetskih republika, uz saglasnost Moskve, a čija je kulminacija bio krvavi sukob u Čečeniji. Poslije jednog vijeka globalne konkurencije Sjedinjenim Državama, Rusi su ostali poraženi i poniženi. To je kod ruskog naroda stvorilo žudnju za stabilnošću i obnavljanjem nacionalnog prestiža. Čečenski rat i unutrašnja nestabilnost, praćeni brojnim terorističkim napadima, pomogli su Putinu da konsoliduje svoju moć i ojača nacionalno jedinstvo.

Teritorijalne pretenzije na gruzijsku Južnu Osetiju, Abhaziju, moldavsko Pridnjestrovlje, Donbas, Krim i na kraju cijelu Ukrajinu, ujedinile su naciju i dale „ruskom svijetu“ opipljiv oblik i izgled, dok su pojačavale unutrašnju represiju. Kada je Putin 2005. rekao da je raspad Sovjetskog Saveza „najveća geopolitička katastrofa vijeka“, dijelom je projektovao ono što većina Rusa već osjeća, a dijelom svojom propagandom učinila da osjeća. Današnja Rusija je proizvod krize identiteta koja je nastala 1990-ih i nedostatka sposobnosti da se prihvati da ideološki bankrotirana zemlja nema kapacitet da ponovo izraste u globalnu silu.

Slično, greške i porazi devedesetih godina, ekonomska devastacija, gotovo potpuna međunarodna izolacija, osjećaj da su nepravedno kažnjeni od strane Zapada, doveli su do pomiješanih nacionalnih osjećaja i kod Srba. U kratkom periodu poslije 2000. činilo se da se rane mogu zaliječiti, međutim unutrašnja politička dinamika, uz proglašenje nezavisnosti Kosova, pomogla je da se nacionalizam, kao vrtoglavi bumerang, vrati u prvi plan. To je, uz razočaranje elitom koja je bila nedorasla da na svojim leđima iznese petooktobarske promene, stvorilo savršene okolnosti za dolazak na vlast Aleksandra Vučića, (bivšeg) ekstremnog nacionaliste, koji se predstavljao kao proevropski demokrata.

Iz perspektive današnje Srbije, demokratski period od 2000. do 2012. često izgleda kao historijski izuzetak. Vučić je, riješen da po svaku cijenu ostane na vlasti, od prvog dana obilato koristio osjećaj navodne nacionalne nepravde i poniženja stanovništva. Na unutrašnjem planu je podsticao nacionalizam i antizapadna osjećanja, spolja je obećavao da će riješiti pitanje Kosova, dok je povremeno stvarao tenzije u odnosima sa susjednim zemljama, postajući, kako Francuzi vole da kažu, glavni vatrogasac-piroman u regionu.

Naučena ruska lekcija je da se diktator ne može ukrotiti

Srbija je mnogo slabija i manja od Rusije, okružena članicama i bazama NATO-a, pa čini se da Vučić ne može sebi da priušti Putinove ratne avanture sa Gruzijom ili Ukrajinom. Umjesto toga, on izmišlja neprijateljstva i sukobe sa drugim državama, projektujući srpski svijet, iz istog razloga kao i Putin – da konsoliduje naciju i opravda represivnu politiku. Napolju, on se predstavlja kao lider koji je tu da obavi dogovoreno da nepripitomljenu Srbiju drži pod kontrolom. Neutaživa volja za moći dugoročno ga čini nestabilnim i, kako pokazuje primjer Banjske iz septembra prošle godine, stvari mu počinju lako izmicati kontroli.

Srbija nije mala Rusija, ali Vučić jeste mali Putin. Kao što su evropski lideri gajili iluzije o Putinu i njegovim namjerama da demokratizuje Rusiju, tako se i dalje drže zablude o Vučiću i njegovoj spremnosti da zadrži minimalni standard demokratije u Srbiji. Iako su izbori 17. decembra 2023. iznenadili mnoge zapadne zvaničnike, oni su kao nijemi posmatrači ispratili najnoviju epizodu decenijskog sporog umiranja demokratije u Srbiji.

I kao što riječi Ane Politkovske iz 2003, da je „postojeće nasilje nagovještaj stvari koje dolaze“, sada zvuče proročki, tako se i upozorenja novinara o medijskim pritiscima koji dolaze iz ranih dana Vučićeve vladavine danas mogu shvatiti kao crveni alarm koji nikada nije ozbiljno shvaćen.

Ipak, dobra vijest je da Srbija, za razliku od Rusije, jednostavno ne može da izdrži ekonomsku i političku izolaciju. Njena ekonomija i tržište su premali i nerazvijeni da bi prekinuli veze sa zapadnim zemljama sa kojima Srbija ima skoro 70 posto svoje trgovinske razmjene i stranih investicija, od kojih zavisi krhki društveni mir. Srbija je politički okružena članicama ili kandidatima NATO-a i EU, a njen utjecaj, stvaran i projektovan, određen je učešćem zemlje u regionalnim strukturama.

Drugim riječima, ima nade za Srbiju i njenu demokratiju, ali ne sa Aleksandrom Vučićem. Oni koji ga podržavaju svjesno nisu prijatelji Srbije i Zapadnog Balkana. Oni koji to čine nesvjesno moraju da pod hitno izađu iz udobne iluzije. Ni Beograd, a ni ostatak regiona posljedično, ne mogu biti istinski demokratski ili integrisani sa Zapadom sve dok je u najvećoj zemlji u regionu na vlasti autokrata koji, što se više osjeća ugroženim, to će postati nepredvidljiviji. Naučena ruska lekcija je da se diktator ne može ukrotiti. Prije ili kasnije on će se oteti kontroli i od faktora stabilnosti pretvoriti se u faktor nestabilnosti. Zašto ponavljati istu grešku sa daleko manjom i jednostavnijom Srbijom?