Prije nekoliko dana "Financial Times" je objavio da Srbija diskretno prodaje ogromne količine municije zapadnim zemljama, koje u konačnici završava u rukama ukrajinske vojske, piše za Anadoliju Haris Imamović, urednik časopisa za po-etička istraživanja i djelovanja "sic!", savjetnik bivšeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića.

Prema izvorima londonskog lista, Srbija je, uprkos tome što nije uvela sankcije Rusiji, preko posrednika izvezla u Ukrajinu municije u vrijednosti 800 miliona eura. Autori članka zatim navode izjavu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da ga ne zanima gdje u konačnici municija završava, te da mu je najbitnije da je sve legalno.

"Finacial Times" tome dodaje ocjenu neimenovanog zapadnog diplomate da su Evropa i SAD godinama radile na tome udalje Vučića od Vladimira Putina, u čemu je, veli se dalje, ključnu ulogu odigrao američki ambasador u Beogradu Chris Hill.

Izvor dalje veli da su svi očekivali od Hilla da se svađa s Vučićem, a on je umjesto toga radio na tome da udalji Beograd od Moskve. "I uspio je“, kaže diplomata, čije ime nije otkriveno. Ne bi nas iznenadilo da se radi o samom Hillu, ili nekom njemu bliskom. Kažem to, jer je članak touché na račun svih nas koji već duže vrijeme kritikujemo američkog ambasadora zbog njegove popustljive politike prema Vučiću.

Efekat članka bio je potpun, nakon što se na Vučića, a u vezi s iznesenim tvrdnjama, obrušila ruska propaganda. Sergej Mardan je, u svojoj emisiji na televiziji "Соловьёв Live", kazao da je indikativno to što se Vučić ni ne trudi da opovrgne da srpski meci ubijaju ruske vojnike, već se hvali izvozom. Mardan je ponašanje Srbije čak uporedio s ponašanjem "posljednje prostitutke“.

Navedeni članak u Financial Timesu samo je najnoviji u nizu sličnih članaka (o spremnosti Vučićevog režima da obnovi projekat eksploatacije litijuma i ustupi zgradu Generalštaba vojske Jaredu Kushneru, zetu Donalda Trumpa).

Umiljavanje i trgovina

U Istraživanju prirode i uzroka bogatstva nacija, vjerovatno najčuvenijoj knjizi o kapitalizmu, Adam Smith kaže da je podjela rada, pa samim tim i moderna ekonomija zasnovana na prirodnoj sklonosti čovjeka da trguje.

Kada neka životinja, veli Smith, želi da dobije nešto od čovjeka, ne preostaje joj ništa drugo nego da stekne njegovu naklonost "Psić se umiljava svojoj majci, a kad prepeličar želi da ga gospodar nahrani, on pomoću hiljadu umiljavanja nastoji da privuče njegovu pažnju kad ruča“, kaže škotski filozof.

Sa čovjekom je, dodaje Smith, posve drugačije. On se ne može uzdati u tuđu naklonosti, niti može računati da će pomoću umiljavanja dobiti to što mu treba.

"Mi ne očekujemo ručak od naklonosti mesara, pivara ili pekara, već ud njihova čuvanja vlastitog interesa. Mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, već njihovoj sebičnosti i ne govorimo im nikada o svojim potrebama, već o njihovim koristima. Samo prosjak može htjeti da zavisi ponajviše od naklonosti svojih sugrađana“, zaključuje Smith.

Ono što važi u kapitalističkoj privredi, naravno važi i u politici. Naročito u američkoj politici na Balkanu. Aleksandar Vučić je, čini se, bolje od svih drugih razumio da je princip trgovine, a ne princip umiljavanja, jedina osnova za ozbiljnu komunikaciju s Washingtonom.

Više od dvije godine nakon početka rata u Ukrajini, jasno je da je viša svrha tog događaja raskidanje trgovinskih i drugih veza između Rusije i Evropske unije, te približavanje EU Sjedinjenim Državama. Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu, a Washington (vođen svojim interesima) nastupio kao ključni oslonac Kijeva, počela je utrka na Balkanu ko će biti najglasniji u podršci Ukrajini, odnosno pokazati lojalnost Washingtonu.

Prozapadne javnosti u Sarajevu, Podgorici i Prištini su osuđivale rusku agresiju, iskazivale podršku Ukrajini, redovno skrećući pažnju na nesumnjivo snažan ruski utjecaj u Srbiji. Međutim dvije godine nakon početka rata, pokazalo se da Washington ne cijeni navedenu politiku umiljavanja (i prokazivanja Srbije).

Umjesto dirljive odanosti, koja im se nudi iz naše javnosti, Amerikanci su očigledno više zainteresirani za trgovinu. Vučić to zna i uspješno se obraća njihovoj sebičnosti. Dokazuju to redovne izjave američkih zvaničnika poput spomenutog Hilla ili Jima O'Briena, u kojima se istile centralna uloga Srbije u regionu i pohvalno govori o njenom rukovodstvu.

Osmijeh nade

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca Nedžad Ibrišimović ironizirao je našu sklonost da se obraćamo američkoj čovječnosti, napisavši jednom prilikom: "Mi smo se ponadali da će nam džamije spasiti Amerika. Tako sam i ja pomislio – ako bi Amerika spasila Bosance, da bi Allah, možda, oprostio Americi zato što nije spasila Indijance“. Ibrišimović zaključuje da nas niko ne može spasiti osim nas samih ("i ako to bude Allah dž. š. htio“), te dodaje da zapisuje te riječi s osmijehom nade.

Ako analiziramo govore naših predstavnika na međunarodnim formumima (npr. na nedavnom samitu u Bernu ili na forumu u Dubrovniku), naići ćemo na nekoliko lajtmotiva: ukazivanje na opasnost, koju predstavljaju Vučićev i Dodikov režim, zatim po pravilu apel Zapadu da nešto učini, po tom pitanju, uz argument da smo mi, za razliku od Vučića i Dodika, lojalni tom Zapadu. Nema dileme da režim u Republici Srpskoj, sa svojim secesionističkim težnjama, koje srbijanske vlasti sponzorišu, neprestano destabilizira stanje u BiH, ali problem je što se naše poruke ponovo svode na nade će Amerika, pošto nije spasila Indijance, spasiti barem nas.

Naravno, nije sve tako crno. Ili, tačnije, u stvarnosti stojimo bolje nego u prosjačkom političkom mentalitetu koji smo razvili. Namjenska industrija u BiH, koja je u cijelosti pod kontrolom bošnjačkog političkog faktora, iskoristila je, jednako kao i srbijanska, povećanu potražnju u svijetu za municijom, te širi svoje kapacitete. Nedavna vijest da je Igman iz Konjica razvio vlastitu proizvodnju puške, te slične druge vijesti, više će privući pažnju ozbiljnih međunarodnih aktera i otvoriti prostor za saradnju, nego bezbroj ispraznih i, kažimo to otvoreno, jadnih apela.

Nikakav korak za čovječanstvo, ali veliki za našu javnost jeste što predstojeće američke izbore ne dočekujemo kao prošle, kada se na ulicama Sarajeva proslavljala pobjeda Joea Bidena, a bošnjački zvaničnici upućivali trijumfalističke čestitke, uvjereni da smo, kao narod, njegovi favoriti i da će nam, ako mu se budemo dovoljno dodvoravali, riješiti dobar dio problema.

Sjedinjene Države, EU, Turska i druge zemlje su partneri sa kojima Bosna i Hercegovina, a naročito bošnjački politički faktor treba razvijati saradnju, kroz konkretne projekte od obostranog interesa, a ne kroz naivno umiljavanje koje, po pravilu, završi ljutnjom na one što, s razlogom, takav naš pristup ne shvataju ozbiljno.