Doktor Goran Arbanas iz Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče u centralnom Dnevniku HTV-a komentirao je traumatičan događaj u Daruvaru.

Kad se dogodi ovako nešto, obično ljudi prvo pomisle - čovjek koji je napravio tako nešto, mora da je duševno bolestan. Međutim, hrvatska i svjetska istraživanja pokazuju da "većina ljudi koji počine teška kaznena djela, pa i masovna ubojstva, zapravo nemaju težih duševnih bolesti", naglasio je prof. dr. sc. Goran Arbanas, Zavod za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče.

"Mi u psihijatriji razlikujemo između pravih duševnih bolesti i poremećaja ličnosti. Prave duševne bolesti, kao što je shizofrenija, sumanuti poremećaj, depresija ili neke druge bolesti, oni ne predstavljaju veliki rizik počinjenja kaznenih djela i većina počinitelja nema takve bolesti", kazao je.

"Počinitelji teških kaznenih djela češće boluju od antisocijalnog poremećaja ličnosti ili još se naziva disocijalni poremećaj ličnosti. Osnovne karakteristike tog poremećaja ličnosti su da je osoba egocentrična, usmjerena na sebe, da nema empatije, da vrlo malo razmišlja o posljedicama koje će počiniti drugima, a najviše razmišlja o tome kako će drugi njega percipirati i doživjeti", istaknuo je.

Jesu li osobe koje imaju PTSP sklonije počinjenju kaznenih djela?

PTSP je posttraumatski stresni poremećaj, bolest koja se javlja nakon što osoba doživi neki izrazito traumatski događaj koji je izvan uobičajenog ljudskog iskustva ili kao događaj koji je predstavljao ugrozu života ili tijela te osobe.

"Mi u našem kontekstu, zato što smo imali Domovinski rat i prošli smo Domovinski rat, onda najčešće će to biti osobe koje su takva iskustva doživjela tijekom Domovinskog rata", kazao je.

Međutim, postoje brojni ljudi koji u civilnim uvjetima dožive posttraumatski stresni poremećaj.

"Recimo ako vam se dogodi da vas netko siluje ili da na radnom mjestu radite kao blagajnik pa doživite oružanu pljačku ili se vozite u vlaku ili avionu pa doživite nesreću gdje puno ljudi pogine", nastavio je.

"Posttraumatski stresni poremećaj sam po sebi ne predstavlja faktor rizika za počinjenje kaznenih dijela i velika većina ljudi s PTSP-om neće počiniti nikakvo kazneno djelo", naglasio je.

Kako pomoći štićenicima doma i zaposlenicima?

Traumu su doživjeli zaposlenici i štićenici doma. Kako im pomoći da se šok ne pretvori u neki dugotrajni poremećaj?

Doktor Arbanas naglasio je da su određena zaposlenja i službe kao što su hitna medicinska pomoć, liječnici, policija, vatrogasci, novinari, pod povećanim rizikom od PTSP-a zato što se češće nalaze u stresnim situacijama i događajima kao što su ljudska smrt i iskustvima bliskim smrti.

"Takvim ljudima naravno treba pomoć s time da opet nemamo jednoznačnog odgovora jer smo i mi međusobno različiti. Nekom više odgovara da o tome puno razgovara sa što većim brojem ljudi, da ljudima kaže što su doživjeli. To su obično ljudi koji su više ekstrovertnog tipa. Ljudi koji su više introverti, njima ne odgovara jako puno o tome pričati nego možda s jednom ili dvije osobe", objasnio je.

Dodao je da bi ljudima koji su bili u domu, koji su uskočili u pomoć ili doživjeli tu situaciju, trebalo ponuditi pomoć, ali uz opciju i da je ne moraju prihvatiti.

"Pokazalo se da ako u prvih mjesec dana čovjek nekako to proradi i to uklopi u svoje životno iskustvo, da su onda rizici od razvoja PTSP-a kasnije u životu manji. Tako da je važno sada reagirati da bismo spriječili kasnije posljedice", ustvrdio je.

"Važno je kako kao društvo toleriramo nasilje"

Na pitanje može li okolina reagirati da se ovakve situacije događaju u manjoj mjeri, Arbanas je kazao da je važno kako kao društvo reagiramo na nasilje.

"Ne postoji nijedno društvo na svijetu gdje ćete uspjeti iskorijeniti zločine u potpunosti i uvijek je moguće da će se oni događati, ali mi ipak znamo da postoje društva i kulture i države koje imaju manje rizike i one koje imaju veće", napomenuo je.

"Neki od faktora koji su važni je tolerancija na nasilje. Dakle, koliko mi uopće toleriramo malo nasilje? Hoćemo li na neku sitnicu negdje reći pa to nije važno, to je okej ili ćemo odmah reagirati? Ako mi reagiramo već na male znakove, onda je lakše reagirati. Prvo zato što još nisu velike emocije, a s druge strane zato što onda dajemo i poruku da nećemo dopustiti veće nasilje", rekao je.

Naglasio je da "obično kad se dogodi ovakva situacija, to nije nastalo od jučer".

"Obično je tu akumulirana agresija koja se negdje taloži tijekom dužeg vremena i onda bude jedan faktor, neki taj zadnji dan, neka "sitnica" ili okolnost koja se dogodi, ono što u narodu kažu "kap koja prelije čašu" i koja onda tu nakupljenu agresiju prelije u ovako veliki agresivni čin", zaključio je doktor Arbanas.