Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“Srbija je u svom lokalnom imperijalizmu uvijek stvarala neprijatelje od susjeda starom, izmišljenom pričom o “srpskoj ugroženosti“, a onda je u osvajačkim ratovima grabila tuđe teritorije i asimilirala narode, od 1918. do danas – jasno je to i Crnoj Gori, i Hrvatskoj, i Kosovu, i Bosni i Hercegovini. Vučić radi isto to!“

Osvrćući se na izvještavanje medija u regionu nakon beogradskih protesta, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u svom patetično-paranoičnom tonu kazao između ostalog i ovo:

“Ja razumem njihovu želju da Srbiji bude lošije. Nemam nikakav problem sa tim. Ja mislim da svaki čovjek, kada pročita ili sasluša šta se govori u Prištini, Zagrebu, Sarajevu i Podgorici, potpuno mu je jasno na kojoj strani treba da bude. Svaki normalan čovjek u ovoj zemlji.“

Hajmo mi redom.

Šta se to govori u regionu, a što čita Vučić?

Osim što većina regiona-ona ljudska i medijska želi da Srbiji, a najviše građanima Srbije bude bolje, nema ničeg ili gotovo ničeg što bi zasmetalo uhu prosječnog građanina Srbije. Ali Vučić sebe, odavno doživljava kao cijelu Srbiju, a tako je postavio i vladu koja i nije Vlada nego je produženi kabinet predsjednika koji je u stalnom kvazizasijedanju i smišlja nove i nove neprijatelje.

A kad neprijatelja nema ili kad su oni, o tempora, o mores u Moskvi, a ne u Berlinu i Briselu, tu su tabloidi da ponovno proizvedu Crnogorce, Hrvate, Bošnjake i Albance u “vjekovne srpske neprijatelje“, bez kojih beogradski režim ne može da postoji i ne može da funkcioniše-i to ne samo ovaj režim.

A prava je istina da je Vučić izjednačio sebe sa Srbijom i da je veliki dio te Srbije ovakvu nakaradnu hipotezu šutke prihvatio. Prava je istina da čitav region zaboli donji dio leđa za Srbijom ali poučeni iskustvom iz devedesetih drže oba oka otvorena kada je u pitanju “srpska ugroženost“ i proizvodnja kriza koja stiže sa Dedinja. I da se ne lažemo, Srbija je tako funkcionisala, neki će kazati oduvijek. U svom lokalnom mikorimperijalizmu, uvijek je stvarala neprijatelje od susjeda starom izmišljenom pričom o “srpskoj ugroženosti“, a onda u “pravedničkom“ čitaj osvajačkom ratu grabila tuđe teritorije i asimilirala narode, od 1918. do danas – jasno je to i Crnoj Gori, i Hrvatskoj, i Kosovu, i Bosni i Hercegovini.

Pa tako, kad srbijanski kohones upadne u litijumski procjep između multinacionalne kompanije australske i ruske konjske glave u krevetu, koju metaforički nosi Kusturica sa ekipom i koja upozorava šta bi moglo biti ako se zapadu preda litijum, odjednom Beogradu najveći problem postaje Podgorica, Zagreb, Sarajevo i Priština.

Da se razumijemo, ova putinizirana Srbija, nije protiv kopanja litijuma, samo je protiv Rio Tinta. Ali kako će Vučić ovo objasniti Evropi i kako će, što mu je po kožu bitnije, pojasniti Putinu da će pare u Brisel, a ne u Moskvu-pa jednostavno smišljanjem novih i novih neprijatelja koji mu rade “o glavi“. A kad nema novih, red je da se obnove stare, vjekovne zavojevačke paranoje.

I Kusturica sit i Rio Tinto na broju

Na koncu će, nemojte sumnjati u to, Vučić i Kusturica zaigrati pomirljivo Kozaračko kolo na Terazijama, litijum se ili neće kopati ili će se kopati za ćiriličnu firmu, a silna svjetina ona sa Putinovom slikom i ona sa ekološkim zastavama će se grliti i ljubiti. Pod Vučićem dabome.

A onda se svi mogu okrenuti svom omiljenom zanatu, konkvistadorstvu u regionu.

Pa će se tako na lokalnim BiH izborima u RS-u birati između originalnog Dodika na lokalu i izravnijih Vučićevih posrednika, koji bi ga još vjernije i promptnije slušali, a u Crnoj Gori se čeka da dođe kakva još rigidnija srpska koalicija na vlast, jer je Vučiću-jasno je to-ova previše labava za uslove srpskog sveta. Kakva stara nakana o izmaštanoj beogradskoj osovini Mandić-Abazović bi bila najbolja za velikosrpske oči (čisto da im ovi ostali priperci ne smetaju), ali je to već do građana Crne Gore. U zadnje četiri godine su pokazali zavidan nivo odsustva brige za svoju zemlju, pa ćemo vidjeti što će uslijediti. Na Kosovu očekujte (ne)očekivano i nove prijetnje i podmetačine ala Radoičić u svrhu destabilizacije regiona.

Hrvatski poučak

Hrvatska je, sa druge strane, pokazatelj kako članstvo u EU uz NATO asistenciju stvara čvrstu i jaku barijeru od velikosrpskog uticaja i kako se nosi sa tim istim uticajem. Ni Vučićev pokušaj uvlačenja Hrvatske u balkansko blato preko podgoričke inat-rezolucije o Jasenovcu, nije uspio Beogradu. Najjednostavnije kazano, efekti djelovanja srpskog sveta su mizerni ili nikakvi u Hrvatskoj. A ta zaštita dolazi što od mentaliteta, što od EU.

Pa je bivstvovanje u EU zasad jedini efikasan antibiotik protiv srpskog sveta (pitajte Slovence i Hrvate). Zna to najbolje Beograd koji ima svesrpsku rezoluciju, klasični bakterijski odgovor.

Priština, Podgorica, Sarajevo? Jeste li spremni za antibiotike ili za bakterije?