Piše: Oleksandar LEVČENKO (Antena M)

Ukrajina 24. avgusta slavi Dan obnove nezavisnosti, proglašen 1991. godine. Treću godinu zaredom Ukrajinci slave Dan nezavisnosti u uslovima sveobuhvatne ruske agresije.

Oni se 2,5 godine nisu lomili, nisu odustajali i izdržali najveće iskušenja sa kojima je bilo koja evropska država ili narod morala da se suoči nakon Drugog svjetskog rata.

Ovaj rat je postao izazov za nezavisnost, identitet i evropski izbor ukrajinskog naroda. Očigledni i neskriveni cilj satrapa iz Kremlja je uništenje ukrajinske državnosti i nacije.

Ali takav zločinački zadatak jednostavno nije do njih. Ukrajina postoji više od milenijuma i po, za razliku od Rusije koja je postojala u obliku Moskovske kneževine, a potom Moskovske države od 1263. godine, a pod imenom Rusija tek od 1721. godine. Ovo je skoro 800 godina razlike.

Uostalom, nije samo Kijev osnovan 482. godine. Bio je to prvi i najveći grad svih Slovena, koji je odmah postao središte prvog u istoriji Slovena, plemenskog saveza Ante. Kijev je stajao na granici sa još jednim poznatim slavenskim udruženjem - Sklavinima. Anti i Sklaini su u suštini stvorili prvu ukrajinsku državnost, koja je postojala od 482. do 882. u obliku prve Kijevske države.

Od 882. godine to je druga Kijevska država - Rus, koju su stvorila djeca Anta i Sklavina – plemena Poljana, Drevljana, Sjeverjana, Bijelih Hrvata, Volinjana, Uliča i Tiverca. Dijeca Anta i Sklavina i roditelji modernih Ukrajinaca držali su drugu Kijevsku državu do 1240. godine, odnosno prije dolaska mongolsko-tatarskih hordi, koje su, iako su zauzele veći dio države, središte Rusi preselilo na zapad, dalje od vladavine nomada iz Azije.

To je bila kneževina Galicija-Volinija, kao nasljednik Kijeva, koja je više od 100 godina držala zastavu državnosti u obliku Ruske Kraljevine. Kasnije su sadašnje ukrajinske zemlje postale dio Velikog vojvodstva Litvanije, Rusi i Žemaitije, a od 1569. godine i Kraljevine Poljske. Početkom 17. vjeka ukrajinski kozaci su zajedno sa Poljacima nekoliko puta zauzimali Moskvu i postavljali svoje štićenike na prijesto Kremlja.

Posljednji put ukrajinsko-poljske trupe su bile u Moskvi 1618. godine, a čini se da su Rusi za 400 godina zaboravili kakve su to ukrajinske jedinice kad oni stacionirane u Moskvi. To ne zna sa sigurnošću neznalica istorije Vladimir Putin, koji se predstavlja kao veliki poznavalac istorijskih događaja o kojima nema pojma. Nije zaostajao ni Aleksandar Lukašenko, njegov dugogodišnji prijatelj u obnašanju diktatorskih funkcija, koji je navodno diplomirao na odsjeku za istoriju jednog perifernog bjeloruskog pedagoškog instituta bez poznavanja svjetske istorije. Njegov posljednji biser: "Pa, svi znate da Rusija nikada nije gubila ratove."

Jasno je da za njega gotovo potpuno uništenje Moskve 1571. od strane Krimskog kana, ili ponovno zauzimanje Moskve od strane ukrajinskih kozaka i Poljaka, ništa ne znači. Vjerovatno kao i poput potpunog spaljivanja Moskve od strane Napoleonovih trupa 1812.

Očigledno, Putin sebe smatra nekom vrstom novopečenog maršala Kutuzova. Ovaj nije branio od francuske vojske Moskvu, kao u cilju strateške ofanzive, a sadašnji sanja da će predajom dijela Kurske oblasti osigurati sebi opštu pobjedu. Samo Francuzi nisu bili spremni za hladnu rusku zimu, a Ukrajincima je to poznato. Francuski pozadine bili su udaljeni 2.000 kilometara, ali za Ukrajinu je sve u blizini.

Još veći je bio ruski poraz u Krimskom ratu 1853.-56. Rusiji je zabranjeno da ima Crnomorsku flotu, a sve vojne utvrde na obali Crnog morali biti srušena. Petersburg je takođe bio primoran da plati vojnu odštetu. U očaju, ruski car je izvršio samoubistvo. Zamjenik predsjednika Državne dume Tolstoj, koji se deklarisao kao direktni potomak velikog ruskog pisca, izjavio je krajem februara 2022. da će Rusija definitivno pobjediti Ukrajinu u ovom ratu, kao što je njegov prapradjeda svojevremeno pobedio njegove protivnike u Krimskom ratu.

Očigledno je da će tako i biti, a i ovaj neznalica istorije biće optužen u Moskvi za izdaju, koju je promovisao na početku rata. Zamislite, Rusija će ostati bez Crnomorske flote, izgubiće sva utvrđenja na obali, platiće značajne odštete za pričinjenu kolosalnu štetu Ukrajini, a Putin će sebi skratiti život...

Još jedan kolosalan poraz Rusije u ratu sa Japanom u 1904-1905. Posljedice su teške, ali što je najvažnije to dovelo je do Prve revolucije u Rusiji. I, konačno, poraz u Prvom svjetskom ratu.

Iako se isprva činilo da je Rusija jednostavno izašla iz rata, ali onda opet dvije revolucije - raspad carstva, veliki dio njene teritorije okupirale su njemačke i austrougarske trupe. Zatim su 1918. godine ukrajinske trupe zajedno sa Njemcima ušle kao i sada u Sudžu Kurske regije.

Narodni komesar inostranih poslova Rusije Čičerin je tim povodom uputio protestnu notu Kijevu. A lokalne vlasti su zatražile od Ukrajinske države da finansira otvaranje osam ukrajinskih škola. I s dobrim razlogom, prema popisu iz 1897. godine, Sudža je imala 61 odsto ukrajinskog stanovništva.

Dakle, nepoznavanje istorije od strane Putina, Lukašenka i Tolstoja ih ne oslobađa odgovornosti.

Ukrajina se bori i jača. Većina zemalja svijeta podržava ukrajinsku nezavisnost i borbu. Ukrajina nije samo punopravni član međunarodne zajednice, ona je osnivač UN-a i drugih međunarodnih organizacija.

Ako se Lukašenko u svom posljednjem intervjuu bojao da bi Ukrajina mogla nestati, onda neka bolje pogleda svoju državu, koja po njegovoj politici zaista uskoro jednostavno neće postojati, rastapajući se u Rusiju kao još jedan subjekt Federacije. A Kijev i Ukrajina postoje više od milenijuma i po i postojaće i dalje. Ovo je potvrda riječi naše himne: „Još nije umrla Ukrajina“.