Crna Gora je korak bliže političkoj krizi vladajuće koalicije. Uslov je da se rezultati lokalnih izboria u Podgorici, koji pokazuju da je vladajuća koalicija na nacionalnom nivou doživjela težak poraz, efektuiraju u smislu formiranja nove gradske uprave. Ukoliko se to ne desi, efekat poraza stranaka vlasti biće značajno ublažen, kaže za Slobodnu Bosnu profesor Fakulteta političkih nauka u Podgorici Zlatko Vujović.

Razgovarala Tamara Nikčević

U slučaju da prozapadni i crnogorski blok - Demokratska partija socijalista (DPS), Evropski savez (SDP, SD i Liberalna partija) i stranka Duška Markovića, koje su na lokalnim izborima održanim 29. septembra osvojile nešto manje od četrdeset procenata glasova, ne naprave vlast sa koalicijom koju je predvodio predsjednik Jakov Milatović i Dritan Abazović, to će, po mišljenu profesora Vujovića, značiti status quo na državnom nivou. Ako se, pak, takva gradska vlast formira, dobićemo, kaže, snažne tenzije unutar vladajuće strukture na nacionalnoj razini, što bi moglo završiti ili raspisivanjem vanrednih parlamentarnih izbora ili bitnom prekompozicijom postojeće vlasti u državi.

„Jasno je da su rejtinzi vladajućih partija značajno pali“, kaže profesor Vujović.

SB: Kojih pratija?

VUJOVIĆ: Pokreta Evropa sad (PES), na člijem je čelu premijer Milojko Spajić, i Demokrata, koje predvodi potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić. Njihova koalicija bilježi najveći pad podrške birača. Budući da su te dvije stranke na izbore izašli kao koalicija, nemamo precizne podatke o tome ko je doživio veći poraz. Ipak, rezultati lokalnih izbora u nekoliko crnogorskih opština pokazuju da Spajićev PES ostvaruje rezultate koji su daleko od onih koje je imao na nacionalnim izborima 2023. godine.

Zašto?

To nije veliko iznenađenje. PES je 2023. prije svega dobio glasove na bazi optimističkih obećanja o povećanju plata i penzija, kao i na identitetski neutralnoj politici. Ulaskom Demokratskog fronta u Spajićevu Vladu, politika PES-a više nije identitetski neutralna, iako nam je, znajući ko je u rukovodstvu i odakle ti ljudi dolaze, kakve su im i onako skromne političke karijere, svima bilo jasno da je PES daleko bliži Demokratskom frontu (DF) nego partijama tzv. crnogorskog bloka. Međutim, kada je PES prosrpskim i proruskiim partijama omogućio ulazak u Vladu, stvari su do kraja ogoljene i više se nije moglo govoriti o tome da je članstvo u EU prioritet Spajićeve Vlade.

Kada je tačno to postalo jasno?

Možda u trenutku kada su svjesno pristali na to da sjajan rezultat tek dobijenog IBAR-a i paljenja zelenog svijetla za početak okončanja pregovora sa EU – što je dobijeno prije svega zahvaljujući otvorenosti Europske unije i geostrateškim okolnostima - obesmisle usvajanjem rezolucije o genocidu u Jasenovcu. To je odmah izazvalo krizu u odnosima sa susjednom Hrvatskom, državom članicom EU. Kad se tome doda ulazak proruskog Demokratskog fronta u Vladu, građani su shvatili da se vladajuća koalicija opredijelila da, umjesto dotadašnje identitetski neutralne politike, vodi politiku DF-a. Dijelu glasača PES-a takva politika nije bila prihvatljiva.

Drugi razlog je to što su se populizam i obećanja o visokim zaradama, koja očito nisu bila utemeljena na stvarnom rastu GDP-a, odnosno na pozitivnim rezultatima poslovanja, pokazala neodrživim, budući da su praćena visokom inflacijom. Vlada sanira deficit u budžetu povećanim prihodima na bazi povećane inflacije. Povećanim prometom, povećanim cijenama, povećava se i prihod od PDV-a u nominalnom iznosu, pa su se građani, umjesto obećanog blagostanja, suočili ne baš sa infalcijom kkavu pamte iz devedesetih godina, iz vremena vladavine Slobodana Mailoševića, ali svakako sa drastičnim padom kupovne moći, uprkos velikom povećanju plata. Kada su shvatli da insistiranje na povećanim zaradama ne znači i rast životnog standarda, da je taj standad u nekom smislu čak i gori od onoga prije povećanja plata, obećanja premijera Spajića izgubila su na vjerodostojnosti.

Hoćete da kažete da je buđenje iz evropskog i iz sna o boljem životi dovelo do pada povjerenja i u Vladu i u stranku premijera Spajića?

Tako je. Izgubivši status „gamechanger-a“, premijer Spajić je sebi znatno smanjio manevarski prostor, a svoju realnu snagu i vrijednost na političkoj sceni dramatično umanjio u odnosu na 2023. godinu.

Bošnjačka stranka (BS), koja je dio Spajićeve Vlade, u Podgorici nije prešla cenzus. Rezultat i premijera Spajića i BS na izborima u Podgorici kao da potvrđuju koliko koban može biti politički savez sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem?

Zavisi od toga šta vam je programska orijentacija. Bošnjačka stranka je ušla u koaliciju sa radikalnim ekstremističkim političkim opcijama koje slave četnički pokret – takva je Nova srpska demokratija Andrije Mandića – iako je upravo bošnjački narod bio najveća žrtva ne samo četnika u Drugom svjetskom ratu, nego i njihovih ideoloških naslednika devedesetih godina, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ako bez ikakvog Mandićevog pokajanja ili odricanja od četničkih i zločina Ratka Mladića prihvatite da, kao Bošnjačka stranka, budete dio istog koalicionog saveza na vlasti, onda se to neminovno reflektuje na vaše biračko tijelo. Naročito ako to biračko tijelo ima alternativnu opciju u Podgorici. To što je Bošnjačka stranka za samo pola godine izgubila polovinu birača u Glavnom gradu - u kojem, inače, imate najveći obim zapošljavanja birača Bošnjačke stranke, što znači da je klijentelistički kapacitet te partije najveći upravo u Podgorici - onda rezultat izbora mora ozbiljno da vas zabrine.

Poruka birača Bošnjačke stranke veoma je direktna i snažna.

Kako tumačite rezultat ne samo DPS-a, koji je dobio podršku trećine izašlih Podgoričana, nego i ostalih prozapadnih crnogorskih stranaka?

Više je faktora na to uticalo. Upravo koja je prethodno vodila Podgoricu – govorim o upravi gradonačelnika Ivana Vukovića, koji je i potpredsjednik DPS-a – Podgoricu je učinila čistim, modernim, udobnim evropskim gradom. I pored puno anomalija koji proističu iz višedecenijskog upravljanja DPS-a ovim gradom, uključujući nepotizam, partijska zapošljavanja, ta je administracija bila značajnije efikasna u odnosu na druge crnogorske opštine. Ipak, istraživanja javnog mnjena pokazivala su da građani Podgorice, iako zadovoljni radom prethodne lokalne samouprave, nisu bili spreman da im daju glas prije svega zbog identitetskih podjela i te vrste identifikacije.

Vukovićevu uspješnu administraciju smijenila je nova vlast – PES je dobio mjesto gradonačelnika – koja je izmijenila lice Podgorice: od čistog i udobnog grada, Podgorica je, tokom prethodne dvije godine, bila zatrpana smećem, postala prljav, nefunkcionalan grad, koji je vodila nekompetentna i neefikasna gradska uprava. Da ne govorimo sistemskom partijskom zapošljavanju, zloupotrebama državnih resursa i korupciji. Podgoričani su veoma jasno i odlučno kaznili takvu vlast.
S druge strane, ipak su prošle četiri godine od pada DPS-a i ključna poruka vlasti na državnom nivou da se ne smije dozvoliti povratak DPS-a očito više ne pije vodu.

Zašto?

Zato što su građani zapamtili vladavinu DPS-a, ali vide i pamte ono što je nova vlast radila protekle četiri godine. Talas nezadovoljstva prema DPS-u dosta je „izdušio“, posebno što nova vlast ni na drugim nivoima nije donijela ništa dobro.

Na kojim nivoima?

Nova vladajuća koalicija, na primjer, ni nakon ćetiri godine od preuzimanja vlasti, nije se odmakla od koncepta „raspodjele plijena“, potpuno lišena odgovornosti prema građanima u čije ime upravlja. Pored toga, dobili smo dodatno vulgarizovane manifestacije korupcije, zloupotrebe državnih funkcija, državnih resursa, partijsko zapošljavanje… Sve zbog čega su i NVO i tadašnja opozicija kritikovali DPS, nova „avustovska vlast“ je, tokom protekle četiri godine, usavršila: navedene društvene anomalije postale su vrsta nove normalnosti. Pored toga, izostanak procesuiranja nove vlasti od strane Tužilaštva dodatno je pojačalo nezadovoljstvo građana, koji ponovno traže promjene.

Naravno, ozbiljan problem postaju identitetska pitanja i perspektiva članstva Crne Gore u EU. Ako su građani bili kritični prema DPS-u i kaznili ga zbog duog puta u EU, to ne znači da su bili spremni za „srpski svet“, kao što to vjeruje Andrija Mandić. Jer, umjesto ka EU, Vlada Crne Gora zemlju vodi u „srpski svet“. Premijer Spajić to nije shvatio i, umjesto da formira vladu koja je bila jasno proevropska i prozapadna, da tako izvuče ogromnu korist ne samo za građane Crne Gore, nego i za svoju političku karijeru, izabrao je put kojim je išao njegov prethodnik Zdravko Krivokapić. Građani ne žele populističke priče, nerealna, neostvarena obećanja, kopiranje modela Aleksandra Vučića, nego istinske promjene. Žele evropski san koji im je bio, a i dalje je, na dohvat ruke, i nisu spremni da ga se tako lako odreknu.

Sudbina Vlade, kažete, zavisi od toga ko će formirati vlast u Podgorici. Pa, ko će je  formirati, što mislite?

Predsjednik Milatović i Dritan Abazović dobili su glasove zahtijevajući promjenu lokalne vlasti, koju su prethodno njihove partije/pokreti srušili, iako su bili njen dio. Birači im nisu dali mandat da ponovno naprave dogovor sa onima koje su srušli.

Što je alternativa? Suočavanje sa „baukom DPS-a?

Mislim da su i Milatović i Abazović bili svjesni da, ukoliko su ušli u proces rušenja vlasti u Podgorici, moraju ići na dogovor sa DPS-om. Inače ne razumijem zašto su srušili vlast u kojoj su imali određene pozicije. Razumijem ambiciju da se bude gradonačelnik, što traži Abazovićeva URA, ali ako opet uđu u koaliciju sa Spajićem i DF-om, od toga će najveću štetu imati upravo Milatović i Abazović. Najzad, šta bi time dobio Milatović? Konsolidovao bi Vladu Milojka Spajića. Pa, zar vlast u Podgorici nije srušio da bi destabilizovao Spajića i izvazvao vanredne parlamentarne izbora? Ulaskom Milatovića i Abazovića u koaliciju sa Mandićem i Spajićem na nivou Podgorice, vlast na državnom nivou bi se konsolidovala, čime bi bile obesmišljene dosadašnje akcije Milatovića i Abazovića.

Kako tačno razumijete poruku URA da, sa svega dva odbornika u novoj Skupštini Podgorice, traži mjesto gradonačelnika? Ima li šanse da se na crnogorsku političku scenu vrati normalnost, pa da stranke na izborima jure rezultat, a ne status „jezičlka na vagi“, koje podrazumijeva ovakvu vrstu ucjena i slične trule kompromise?

Crnogorska politička scena odavno ne funkcioniše na principima o kojima govorite. U demokratskim društvima bilo bi neukusno da neko sa dva mandata postavlja takve uslove. Ipak, URA-i se trenutno to može, budući da je polarizacija u društvu takva i da ih možda čeka rizičan dogovor sa DPS-om.

Sa druge strane, za DPS ne bi bilo dobro da prihvati ideju manjinske podrške vlasti u Podgorici, koju bi činili Milatović i Abazović, ali formiranje nove gradske uprave, uz ustupak da se Abazovićevom kandidatu ponudi mjesto gradonačelnika i da svaka stranka unutar koalicije dobije onoliko vlasti koliko je osvojila na izborima, ne zvuči nerealno. Time bi prije svih profitirao DPS, jer bi konačno bio razbijen „bauk“ DPS-a koji ste pomenuli, a koji u budućnosti podrazumijeve nove saveze na različitim nivoima.

Zar DPS nije skupo koštao eksperiment sa manjinskom vladom Dritana Abazovića? Zahvaljujući podršci DPS-a, Abazović je sa svega tri poslanika imao apsolutnu vlast.

DPS je tada napravio veoma loš koalicioni dogovor sa Abazovićem, koji ih je, kazao je jednom, ne prevario, nego – provozao. Jedino smisleno u tadašnjem dogovoru bilo je da, ako nekome date mjesto premijera, dobijete većinu u Vladi. Ako to nisu mogli biti ministri DPS-a, sa kojima niko od stranaka nove većine tada nije htio, mogli su ministri iz njima bliske partije.

Znate da nisu, jer su zapadni ambasadori, koji su garantovali da će Abazović ispuniti evropski zadatak, podržali baš takvu Vladu.

Da, ali je DPS pregovarao. Minimum ispod kojeg DPS nije smio ići bilo je mjesto predsjednika Skupštine, jer bi na taj način kontrolisali parlament i mogli da zakažu sjednicu na kojoj bi se glasalo i o povjerenju Abazovićevoj Vladi. U novonastalim okolnostima, ako bi zahtjev Abazovića bio da sada dobije manjinsku podršku, mjesto gradonačelnika Podgorice i većinski dio vlasti, očekivano bi bilo da DPS to ne prihvati. Nakon narušenog povjerenja i neprijatnog iskustva sa Abazovićem, DPS bi moga napraviti političku koaliciju, u kojoj se, na bazi izbornog rezultata, ta vlast može dijeliti i kontrolisati.

U kojoj mjeri predsjednik Milatović i Dritan Abazović eventualne odluku o savezu sa DPS-om donose samostlno? Koliko na to utiče „faktor Vučić“? Ili, ako hoćete, „faktor Parezanović“ (BIA)?

Nije isklučeno. Dešavalo se to u bliskoj prošlosti… Postojanje „veto igrača“ koji odlučuju o crnogorskoj poziciji – govorim o BIA, o Srpskoj pravoslavnoj crkvi - nešto je što zaista može presudi. Ipak, postoji bitna razlika: sada imate jasnu platformu na kojoj su glasovi građana dobiveni - smjena vlasti u Podgorici, ali i smjena Vlade Crne Gore. I jedni i drugi - i oni koji su bili opozicija i oni koji su bili vlast – govorili su da će promjena vlasti u Podgorici značiti početak kraja Spajićeve Vlade.  U tom smislu, „faktor Vučić“ je moguć, ali bi Milatoviću i Abazoviću nanio veliku štetu. Nekada uticaj tog „faktora“ nije bilo toliko vidljiv; danas je sve mnogo jasnije i vidljivije. Već se znaju svi akteri na političkoj sceni, posebno oni čija je politička pozicija do juče bila manje poznata.

Jesu li  „turisti- glasači“, koji su iz Srbije i Bosne i Hercegovine organizovano stizali u Podgoricu, uticali na rezultat izbora? Slične kolone smo prethodno vidjeli u Nikšiću, u Srebrenici, u Beogradu… To ovoga puta nije smetalo parlamentarnoj opoziciji u Srbiji, koja očito ima isti odnos prema zemljama regiona kao onaj protiv čije se vlasti formalno bori u Srbiji. 

Ovaj problem je veoma lako rješav. Naime, CEMI je, sa još dvije srpske organizacije – CRTOM i CESIDOM - uputio inicijativu prije svega Njemačkoj, državi koja vodi Berlinski proces, da se u okviru Berlinskog procesa ili Evropskog parlamenta pokrene inicijativa o razmjeni podataka i uparivanja baza birača zemalja Zapadnog Balkana. To bi značilo da bi šest zemalja Zapadnog Balkana mogle u realnom vremenu da upoređuju podatke.

Da, ali znamo da Srbija to ne želi i da neće propustiti da pomoću Srba u tim državama kontroliše susjede.

Naravno da neće. Vučić nastavlja da destabilizuje region i ovo o čemu govorim može se postići samo uz pritisak zapadnih partnera.

Jesu li zapadni partneri spremni da pomognu?

Nažalost, ne vidim tu spremnost. Što ne znači da u trenutku eventualne eskalacije, kada Vučić ne bude u mogućnosti da  ponudi neke protivusluge, Zapad ne pojača pritisak. Iz iskustva  beogradskih izbora, tj. tamošnje izborne prevare, znamo da je problem bio i to što nevladine organizacije u Srbiji nemaju pristup biračkom spisku. Birača koji je Vučić u Beograd doveo i Crne Gore i iz entiteta RS odavno su tamo. Onoga momenta kada ih uvedete u birački spisak, ne možete im ništa: ne možete ih spriječiti da glasaju. Možete ih otkriti samo ako uparite biračke spiskove. Uticaj Vučića u državama rgiona – govorim o Crnoj Gori, BiH i Kosovu – bio bi gotovo beznačajan ako bi mu se ukinula mogućnost učešća na izborima u susjednim državama, te dobijanja određenog broja poslanika koje kontroliše.

Kada srpske opozicione stranke, koje su se sa istim problemom suočile tokom izbora u Beogradu, vođene nekakvim imaginarnim nacionalnim interesima okrenu glavu od onoga što Vučić čini u susjedstvu, dobijete poražavajući rezultat: građani Srbije, jednako kao građani Crne Gore, BiH ili Kosova, ostaju taoci iste Vučićeve agresivne politike, koja ima stalnu potrebu za stvaranjem konflikata, sukoba i tenzija u regionu. I to, nažalost, uz veliki stepen ne tolerancije, ali svakako spremnosti Zapada da sa njim trguje, kako bi mu se produžio opstanak na vlasti.