Invaziju Ruske Federacije na Ukrajinu Robert Pszczel, bivši izaslanik NATO-a u Moskvi, nazvao je prošle godine na Međunarodnom summitu u Varšavi “izravnim napadom na međunarodno pravo“, optužujući Kremlj da je “ovom invazijom uništila međunarodnu sigurnosnu arhitekturu“. Svojom izjavom Pszczel dovodi u direktnu vezu međunarodno prao i međunarodnu sigurnost.

Piše: Dženana Karup Druško

Da je to tačno potvrđuje, možda bolje i od Ukrajine, primjer Bosne i Hercegovine koja je sigurno najmanja država s najviše međunarodnih presuda, pri čemu nije bez značaja podsjetiti da je Haški tribunal rezolucijom Vijeća sigurnosti UN osnovan zbog ugrožavanja međunarodnog mira i sigurnosti, a visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, zadužen za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma (čiji je dio Ustav BiH) kojim je okončan rat u BiH, na vlastitu inicijativu se uključuje u (žalbeni) postupak Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević s tvrdnjom da bi presuda ugrozila “nesigurnu i krhku“ situaciju u BiH, odnosno da je ukidanje etničke diskriminacije u (dejtonskom) Ustavu BiH, kako nalaže prva presuda u ovom slučaju, prijetnja miru čime iskazuje jasan stav nepoštivanja međunarodnog prava.

U prilog tome govori i Schmidtovo pismo Evropskom sudu u kome navodi isključivo političke razloge, ali ne i pravne argumente zbog kojih presuda treba biti oborena, bez obzira što bi time bila zaštićena prava oligarha a ugrožena prava građana, čime se ruši i kompletan koncept ljudskih prava što je za BiH puno opasnije od politika Milorada Dodika i Dragana Čovića zajedno s politikama Zagreba i Beograda, koje, nažalost, u ovom slučaju podržavaju i njihovi koalicioni partneri iz Sarajeva. Politikom Schmidta može biti zadovoljan Vladimir Putin koji od agresije na Ukrajinu interpretira međunarodno pravo po mjeri autoritarizma.

Haška pravda

Kako u kontekstu značaja međunarodnog prava za međunarodni mir i sigurnost shvatiti da za Schmita nije ugrožavanje mira i sigurnosti negiranje haških presuda Pravilnikom o nastavnom planu i programu za osnovni odgoj i obrazovanje Republike Srpske kojim se u udžbenike uvodi tema “Republika Srpska i odbrambeno-otadžbinski rat“, a u okviru koje se Ratko Mladić i Radovan Karadžić proglašavaju herojima? Ni OHR ni visoki predstavnik nisu ništa uradili povodom toga, ali je Schmidt u javnom istupu izjednačio Ratka Mladića i Aliju Izetbegovića, jasno pokazujući svoj stav o proteklom ratu u BiH, čime je i on sam negirao presude Haškog tribunala, dakle ponovo ne priznaje međunarodno pravo.

Nakon okončanja mandata MKSJ Julia Bogoeva, nekadašnja analitičarka haškog Tužiteljstva, uradila je opširan rad analizirajući detaljno sve presude i zaključujući, između ostalog, da je “Tribunal vršeći svoju funkciju odgovorio na pitanje – zašto je bio rat u Jugoslaviji i kakav je to bio rat. (…) Bio je to, prema nalazima Tribunala, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana nameravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. (…) Rat je, prema presudama, bio rasprostranjeni i sistematski, diskriminatorni napad na civilno stanovništvo; etničko čišćenje bilo je cilj, a ne posledica rata, kako su tvrdile redom sve odbrane. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dve strane, bio je – odbrana i oslobađanje celokupne teritorije.”

Na čelu Predsjedništa Republike BiH sve vrijeme rata, tačnije agresije Hrvatske i Srbije na BiH, bio je, podsjetimo, Alija Izetbegović. Napad na Aliju Izetbegovića stoga je napad na tekovine odbrane države Bosne i Hercegovine i negiranje i omalovažavanje pobjeda bosanskog društva protiv velikodržavnih projekata.

Ustavni sud BiH donio je privremenu mjeru kojom je stavio van snage ovaj pravilnik jer, kako je Sud obrazložio, provođenje takvog nastavnog programa imalo bi ozbiljne i neotklonjive štetne posljedice, i moglo bi prouzrokovati dalju segregaciju i podjele među učenicima različitih etničkih zajednica i stvoriti atmosferu diskriminacije.

Za reformu obrazovanja u BiH nakon rata bio je zadužen OSCE, a misija OSCE-a prema njihovoj zvaničnoj stranici “djeluje sa ciljem osiguranja jednakih prava na obrazovanje za svu djecu i potiče i podržava domaće vlasti u razvoju inkluzivnog i nediskriminatornog obrazovanja. Ona djeluje sa ciljem suprotstavljanja praksi poput 'dvije škole pod jednim krovom' i poput izučavanja sadržaja kojima se produbljuju razlike i segregacija na etničkoj osnovi u obrazovanju, kao i suprotstavljanja školskim okruženjima koje promovišu takve podjele.“ No, prećutali su i nisu reagirali na Pravilnik RS-a koji negira haške presude, a Mladića i Karadžića nameće djeci u RS kao heroje.

S druge strane iz OHR-a su odgovorili na upite medija, nakon velike prašine koja se podigla zbog Schmidtove izjave kojom je izjednačio Mladića i Izetbegovića, optužujući sve koji su to tako shvatili da su “zlonamjerni“ i da su to pogrešne, neutemelje tvrdnje, iako je intervju bio televizijski pa teško da se može govoriti o pogrešno shvaćenoj izjavi. No, to je jedini zvanični dopis iz OHR-a o spornom Pravilniku RS-a, pri čemu su istakli da je visoki predstavnik pozvao domaće lidere da riješe i spriječe primjenu Pravilnika pozivajući na provođenje odluke Ustavnog suda BiH. Ironija je da iza Pravilnika i stoje političari, odnosno politika RS koja već godinama u kontinuitetu negira sve haške presude i glorificira ratne zločince, kao i politike Zagreba i Beograda, na šta glavni haški tužitelj Serge Brammertz u svojim izvještajima Vijeću sigurnosti UN-a već godinama upozorava.

Schmidtova prava

No, za razliku od ovog slučaja, koji ne samo da vrijeđa svakog pristojnog i civiliziranog čovjeka, nego je i najozbiljniji pokušaj institucionaliziranja narativa i očiti historijski revizionizam po kome je u BiH bio građanski rat u kome su heroji Mladić i Karadžić čime se najdirektnije negiraju haške presude, ruši vladavina prava i potkopava demokracija uz etničku diskriminaciju i segregaciju, čime se krši i Ustav BiH – Schmidt nije vidio razloga da reagira, osim što nam je očitao bukvicu putem televizijskog intervjua, ali se zato umiješao u rad Evropskog suda u slučaju Kovačević jer njihova presuda kojom se štitite prava svih građana u BiH, ugrožava mir u BiH!?

Kurt Bassuener, ugledni američki politički analitičar, ne samo da ne smatra da bi to narušilo krhki mir u BiH, nego bi po njemu poništavanje presude “ugušilo potencijal za demokratski razvoj zemlje“. S obzirom da je Bassuener nekada bio savjetnik visokog predstavnika u BiH (Paddya Ashdowna) nema sumnje da zna o čemu priča.

On objašnjava da je Daytonski sporazum jasno propisao uloge visokog predstavnika i snaga odvraćanja prvo NATO-a, a sada Evropske unije, u provedbi mira u BiH kako bi se spriječile domaće političke snage da ugroze mir, ali te garancije, po Bassueneru, postaju sve nesigurnije kako međunarodna zajednica smanjuje pritisak, “značajno pod Schmidtom“. U nastavku Bassuener piše da ukoliko prema podnesku visokog predstavnika presuda Kovačević predstavlja prijetnju “krhkoj osnovi BiH“, onda su OHR i EUFOR — kao i države koje oni predstavljaju — ti koji omogućavaju onima koji predstavljaju sigurnosnu prijetnju da imaju tu polugu. Ova Bassuenera teza dovodi u pitanje i zapadnu politiku prema BiH i onoga što Schmidt radi. Što on sam u nastavku i potvrđuje navodeći da je “Schmidtova intervencija u skladu sa zapadnom regionalnom politikom koja je, čini se, okrenula leđa istinskom demokratskom razvoju u korist drugih geopolitičkih prioriteta — kao što je uzaludan pokušaj da se susjedna Srbija odvuče od Rusije — u vrijednosno neutralnoj realpolitici“.

Osvrćući se na Schmidtovu tvrdnju upućenu u pismu Evropskom sudu da promjene Ustava BiH treba da budu zasnovane na “unutrašnjem kompromisu“, Bassuener podsjeća na prvu presudu Evropskog suda u slučaju Sejdić i Finci 2009. koja nikad nije provedena i pokušaje da se tumačenje i implementacija ove odluke preuzmu od strane nacionalističke HDZ i njene odvojene stranke HDZ 1990 kako bi se provodila hrvatska nacionalistička agenda, a ne ova presuda, te navodi kako “Schmidtova logika“ dovodi u pitanje i osnovu brojnih presuda Ustavnog suda BiH.

Presuda u slučaju Kovačević je šesta presuda Evropskog suda za ljudska prava kojim se nalažu promjene Ustava i Izbornog zakona BiH kako bi se zagarantirala jednaka prava za sve građane. No, ironija je da je “vladajuća koalicija u BiH“ tražila preko državnih agenata pred Sudom da se ova presuda poništi, čemu se pridružio i Schmidt. Žalosno je čitati komentare pojedinih sarajevskih “intelektualaca“ i “analitičara“ koji, očito podržavajući trenutnu vlast u BiH, omalovažavaju ovu presudu, ismijavaju one koji su išli na proteste pred OHR, dovode u pitanje kredibilitet Kovačevića svodeći presudu na njegove političke interese, dok s podcjenjivanjem govore o onima koji podržavaju presudu etiketirajući ih kao SDA-ovce, DF-ovce, neznalice, itd. Jer, ovo je za prava građana, vladavinu prava i demokraciju u BiH možda i najvažnija presuda od svih izrečenih o BiH do sada. I najmanje je važno ko je tužitelj, važan je sadržaj te presude.

Braneći vladajuću koaliciju, brane i koncept koji za BiH zagovara Schmidt a po kome, kako Bassuener objašnjava, “ljudska prava zavise od lokalnog konteksta“ što je i po njemu “bizarna tvrdnja“, jer osnovna svrha Evropske konvencije o ljudskim pravima jeste upravo osiguranje tih prava. Ironija je da ti borci za “Schmidtova prava“ sebe nazivaju probosanskim. Istina je da su svi oni koji su protiv ove presude i zagovaraju i podržavaju njeno obaranje – vladajuća koalicija (SNSD, HDZ, SDP, NiP i NS) i njeni simpatizeri – za “oligarhijski sistem“ i apsolutizam. Ko ne vjeruje, neka pročita presudu Kovačević, ali i Putinovu definiciju međunarodnog prava.