Starost, sama po sebi, treba da bude blaga i umjerena.

Medicinski tehničar Stefan Sabljov, koji ima višegodišnje iskustvo u radu sa starijim osobama, navodi za Stetoskop da je tokom obavljanja svog poziva upoznao starije osobe koje su se jasno izražavale i imale oštar um, a posebno mu je u sjećanju ostala jedna osoba koja je u tom trenutku imala 98 godina, a bez prekida u rečenicama je izvodila poente u razgovoru.

Sa druge strane, postoje i ljudi čije su porodice već u njihovoj šestoj deceniji života primijetili promjene.

Iz svog dugogodišnjeg iskustva, Stefan Sabljov zaključuje da je sve individualno i zavisi od mnogo faktora koja su potkrijepljena istraživanjima, ali ono što on kao zdravstveni radnik, koji radi sa osobama oboljelim od demencije, može savjetovati je da na svaki eventualni znak promjena u ponašanju treba reagovati i javiti se specijalisti neurologu ili neuropsihijatru.

Dijagnostika demencije

Testove koji se koriste za utvrđivanje demencije sprovodi ljekar specijalista. Pregled stručnjaka će dati precizan odgovor da li postoje znaci demencije.

Također, poznat nam je i čuveniv “sat-test” koji ljudi mogu obaviti u svom domu. Pacijentu se daje list papira i treba mu objasniti da nacrta sat sa brojčanikom, a zatim i kazaljke sata tako da one pokazuju tačno određeno vrijeme, na primjer 12:45 sati.

Bodovanje testa se izvodi na sljedeći način: jedan bod: nacrtani krug,dva boda: ako su svi brojevi dobro napisani i raspoređeni,jedan bod: ako su svi brojevi dobro napisani, a nisu dobro raspoređeni,dva boda: dvije dobro nacrtane kazaljke (različite dužine, pokazuju na zadate brojeve)/jedan bod se dobije ako obje kazaljke pokazuju na zadate brojeve, ali se ne vidi razlika u dužini ili ako jedna od kazaljki pokazuje na dobar broj i dobre je dužine.

Rezultat kućnog testa tumačite tako što pet bodova daje normalno kognitivno odvijanje, dok nam rezultati od nula do četiri boda ipak govore da postoji poremećaj pamćenja i signalizira nam da je potrebno uputiti pacijenta ljekaru specijalisti.

Promjene u ponašanju i komunikaciji

Kada govorimo o promjenama u ponašanju starijih kod kojih se javljaju znakovi demencije, promjene se uglavnom vezuju za prve simptome same bolesti, a to su poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti u vidu plaćanja računa, brizi o namirnicama, o garderobi, a kasnije i problema prilikom sprovođenja lične higijene.

Također, česti su i problemi u komunikaciji, te osoba ima problema prilikom uključivanja u razgovore ili ima problema da isti prati ili završi rečenicu bez zastajanja.

Porodice treba da na prvu sumnju potraže mišljenje specijaliste, jer adekvatnim i blagovremenim reagovanjem demencija može da se znatno drži pod kontrolom.

Prilikom zapažanja prvih znakova promjene u ponašanju, treba se uputiti zajedno sa svojim starijim srodnicima kod ljekara specijaliste.

Na porodici kao zajednici je da odluči kako će i na koji način pristupiti novonastalom problemu. Univerzalni savjet svim porodicama je da se problem ne ignoriše.

Ljekari specijaliste će izvršiti potrebne testove i dati dijagnozu, a uloga medicinske sestre ili tehničara je da članove porodice upozna sa svim aspektima onoga što je nastupilo.

U ranim fazama bolesti, uloga medicinske sestre je da sprovodi zdravstveno vaspitanje kako bismo pripremili porodicu što bolje i pomogli im da razumiju. Kod uznapredovalih demencija, uloga medicinskih sestara postaje aktivna, i tada već govorimo o zdravstvenoj njezi bolesnika i kreiranju strategije zbrinjavanja.

Zašto je demencija kompleksno stanje?

Govorimo o možda i najkompleksnijem problemu koji prati uznapredovala stanja demencije. Nekada bolest neblagovremenim reagovanjem toliko uznapreduje da je veoma teško prići oboljelima.

Dakle, oni se već osjećaju uplašeno i konfuzno do te mjere da se brane od bilo kakvog prilaska drugih osoba, ne prepoznaju svoje najbliže, ne prepoznaju vremensku dimenziju u kojoj su i to je najstresniji period.

Potrebno je stvoriti im sigurnu zonu koliko god je to moguće. Nikako nije preporučljivo takvim pacijentima kontrirati i pristupati sa aspekta realnog vremena, već potvrditi njihove tvrdnje.

Na primjer, ako vas kao srodnika ne prepoznaju i uplaše se od vas, to je zato što su mentalno u vremenskom procijepu gdje vas pamte kao mlađu osobu sa drugim ličnim opisom.

Tada ih nećete ubjeđivati da ste to ipak vi, njihovo dijete, već ćete reći da ste prijatelj njihovog djeteta i da vas on šalje da im pomognete.

Postoje ti mali trikovi u komunikaciji sa dementim osobama koji mogu znatno da pomognu i olakšaju oboljelom, ali i vama.

Porodica kao institucija je ključ rješavanja svakog problema, pa tako i kada je u pitanju adekvatno zbrinjavanje kada se neko od njenih članova nađe u kandžama demencije.

“Smatram da su blagovremena testiranja i pregledi od strane ljekara specijaliste od krucijalnog značaja u borbi protiv demencije. Svakako je veoma bitno da porodice nisu same u svemu tome, postoji širok spektar mogućnosti i kreiranja rješenja ali prije svega najbitniji je pregled specijaliste i spostavljanje dijagnoze kao primat saznanju protiv kojeg neprijatelja se zajednički borimo”, poručuje Stefan Sabljov.