Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Pakleni plan Glavnog štaba Vojske Republike Srpske o izvršenju genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice imao je nekoliko faza, a prva od njih bila je operacija Krivaja 95, čiji je cilj bio ulazak u grad i potpuno eliminiranje Nizozemskog bataljona UN-a, koji je imao naziv Dutchbat i bio je treći iz nizozemske vojske koji su djelovali u okviru UN-ovih mirovnih snaga. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je 16. travnja 1993. Rezoluciju kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom UN-a” i od tada postaje demilitarizirana, budući da je oružje srebreničkih branitelja predato UNPROFOR-u. Oko 750 nizozemskih mirovnjaka raspoređenih u tri baze i 13 osmatračnica nije bilo ni adekvatno naoružano, ni opremljeno, a još manje motivirano da se suprotstavi Vojsci RS-a, a pored toga trebalo je osigurati više od 60 kilometara fronta oko enklave. Poznato je da su pripadnici VRS-a mjesecima prije napada na Srebrenicu blokirali konvoje UN-a za opskrbu mirovnjaka naoružanjem, municijom, gorivom i hranom. Nisu dobili potrebnu isporuku goriva od 18. veljače 1995. pa su za prevoz koristili konjsku zapregu i traktore. Doduše, oni su nadređene obavještavali o teškoćama u snabdijevanju, ali nisu tražili da im se logistika dostavi zračnim putem.

Početkom srpnja 1995. u hotelu Fontana u Bratuncu sastali su se zapovjednik Dutchbata, pukovnik Thomas Karremans i general Ratko Mladić i Nizozemac je tada bio upoznat s planom o napadu na Srebrenicu dobivši obećanje da mirovnjaci neće biti ugroženi. Mladić je oštro upozorio Karremansa da ne traži zračnu pomoć od NATO-a, jer ako to učini, VRS će dejstvovati po njegovim vojnicima. Pukovnik je poslije u jednom intervjuu u Nizozemskoj rekao da njegov bataljon u Srebenici u ljeto 1995. nije imao nikakve šanse pred višestruko nadmoćnijim protivnikom, ali nije pomenuo da je zbog straha prihvatio Mladićevo upozorenje. Mnogi u svijetu su takvo ponašanje Nizozemaca protumačili kao kukavičluk, jer su gledali samo na vlastitu sigurnost, a nijednog civila Bošnjaka nisu zaštitili, pa čak ni one koji su se sklonili u njihovoj bazi u Potočarima. Vrhovni sud Nizozemske 2019. godine donio je odluku da je ova država djelimično kriva za smrt oko 350 muškaraca koje je njihov bataljon 13. srpnja 1995. godine predao jedinicama VRS-a i koji su kasnije ubijeni.

Vojna operacija Krivaja 95. počela je 6. srpnja 1995. i bila je u funkciji tzv. direktive broj 7 u kojoj je stajalo: “Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe i tako spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. Komanda Drinskog korpusa VRS-a naredila je da ovu operaciju realizira Zvornička brigada, a njen zapovjednik, pukovnik Vinko Pandurević bio je glavnokomandujući Krivaje 95. U napadu na praktički nebranjeni grad bilo je angažirano oko 3.000 vojnika, 10 tenkova i između 50 i 60 komada artiljerijskog naoružanja, a pored pomenute brigade sudjelovale su i formacije Vojske Jugoslavije, tj. pripadnici 63. padobranske brigade i 72. brigade za specijalne operacije, kao i Crvene beretke Službe državne bezbednosti Srbije.

Kad je 11. srpnja 1995. Vojska Republike Srpske ušla u Srebrenicu, general Mladić je to proslavio riječima: “Danas ovaj grad poklanjamo srpskom narodu. Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima”. Tako je i formalno nestala tzv. zaštićena zona UN-a, Dutchbat je brže-bolje napustio Srebrenicu, a počela je najavljena osveta, tj. zarobljavanje muškaraca od 15 do 75 godina, njihovo odvoženje na više lokacije, mučenje i masovno strijeljanje, a potom zakopavanje u masovne grobnice. Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a i logično je da Generalna skupština Svjetske organizacije usvoji rezoluciju o trajnom sjećanju na žrtve genocida nad srebreničkim Bošnjacima - da se takav megazločin više nikad i nikome ne ponovi. Na kraju, nemogućnost međunarodne zajednice da zaštiti “sigurnu zonu” Srebrenice u srpnju 1995. godine predstavlja crnu mrlju u povijesti mirovnih misija UN-a širom svijeta.