Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Kad je 10. kolovoza buknuo požar u Nacionalnom parku Sutjeska, dogodio se apsurd: vlasti Republike Srpske prvo su pozvale u pomoć helikoptere za gašenje iz Republike Srbije, a tek naknadno, pod pritiskom bošnjačkih članova u Vijeću ministara, pristale su da im pomognu domaće Oružane snage koje su se, po odobrenju, brzo odazvale i gasile vatru. Zašto je Banjoj Luci bilo važno da dolete letjelice iz druge države? Zato što je svesrpski sabor u deklaraciji preporučio institucijama Republike Srbije i Republike Srpske da djeluju jedinstveno i koordinirano, a u oblasti bezbjednosti podržao razmjenu informacija, zajedničku obuku i vježbe s ciljem očuvanja i jačanja mira i stabilnosti. Budući da se u deklaraciji ne pominje Bosna i Hercegovina kao država, establišment RS-a nije smatrao da treba koristiti kapacitete svoje države, pa ni vojne helikoptere za gašenje šumskih požara. Doduše, kapacitet vedra jednog helikoptera iz Srbije je 3.500-4.000 litara vode, a drugog 1.200, što je više od kapaciteta za gašenje letjelica iz Oružanih snaga BiH koje imaju vedro od 1.000 litara vode, koliko i helikopteri RS-a, ali naši piloti i posade su pokazali vrhunsku učinkovitost i potvrdili da se na njih može računati u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine.

Kako to da jedan helikopter MUP-a Srbije u svom jedru može ponijeti tri do četiri puta više vode za gašenje požara od onih iz Oružanih snaga BiH i Helikopterskog servisa RS-a? To mu omogućava helikopter Eurocopter Super Puma koji je višenamjenski, ali ima mnogo jači motor, jer je to zapravo borbena letjelica koja se osim u policiji koristi i u Vojsci Srbije. Može nositi vedro vode s obzirom na to da je namijenjen za prevoz unutarnjeg i vanjskog tereta, ali u njega se mogu smjestiti 22 policajca ili vojnika, plus pilot, kopilot i tehničar. Može se upotrebljavati i za različite načine desantiranja vojnika i opreme, ubacivanje i evakuaciju specijalnih jedinica, traganje i spašavanje, borbeno traganje, kao i za medicinsku evakuaciju. Za borbenu upotrebu Pume imaju kapacitete gotovo kao američki jurišni helikopteri Apachi. Posada u Apachu sjedi u tandemu, jedan iza drugoga, s tim da je kopilotovo mjesto izdignuto radi bolje preglednosti, a od naoružanja ima mitraljez i nosače za kombinaciju raketa Hellfire i Hydra70.

Pored iznesenog, ima još jedan bitan razlog zašto iz RS-a ne pozivaju u pomoć Oružane snage BiH prilikom elementarnih nepogoda, a to je kontinuirano potcjenjivanje, pa i ponižavanje vojske u kojoj je, zajedno sa ostalim profesionalcima, i oko 2.500 vojnika i oficira srpske nacionalnosti. Negativan odnos prema OSBiH najviše se izražava prilikom određivanja iznosa za finansiranje Ministarstva obrane u državnom proračunu, kad zvaničnici iz RS-a osporavaju prijedloge MO ističući da je vojska skupa i da je nepotrebna. Takvim prigovorima često se koristila bivša zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH iz RS-a Dušanka Majkić, dodajući da je “stanje u OS-u sve lošije i sve teže je opravdati njihovo postojanje”, a da pri tome nije iznijela nijedan argument za takve tvrdnje bez osnova. Majkić je, inače, u tri mandata bila član, a u jednom i predsjednik Zajedničke komisije za obranu i zaštitu Parlamentarne skupštine BiH, a osim što je kao parlamentarka dosljedno provodila negativne stavove SNSD-a o vojsci, nerijetko je ispadala smiješna zbog svoje nestručnosti o vojnim temama.

Podsjetiću da su zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske 2017. godine usvojili Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, čime su osporili i mogućnost ulaska naše zemlje u NATO, ali Bosna i Hercegovina je unatoč tome sudionik u Akcionom planu za članstvo u tom savezu (MAP-u), što, naravno, ne prejudicira odluku Bruxellesa o budućem članstvu naše države. U pomenutoj rezoluciji NSRS-a također je precizirano da je RS opredijeljen da svaki budući status koordinira sa Srbijom, pa se Banja Luka slijedom toga vjerojatno prvo obratila za pomoć susjednoj državi u gašenju požara. Srbija je, inače, vojnu neutralnost proglasila 2007. godine, ali od tada se stalno naoružava, što je, kako kažu njeni zvaničnici, čin odgovornosti za obranu zemlje i bezbjednost svih građana. Međutim, nijedan srpski dokument nije dalje operacionalizirao šta vojna neutralnost, osim nedostatka interesiranja za ulazak u NATO, znači, a dotle se obim praktične suradnje s ovim savezom kroz Partnerstvo za mir značajno povećao u narednim godinama.