Sarajevski političari, intelektualci, nevladine organizacije svoje djelovanje i retoriku zasnivaju isključivo na mržnji prema svemu srpskom, kaže za režimski “Glas Srpske” Željka Cvijanović, članica Predsjedništva BiH.

Novinar režimskog glasila ustvrdio je kako direktor Memorijalnog centra u Srebrenici prijeti zvaničnicima iz EU, a udruženja iz FBiH traže izvinjenje jer su položili vijenac u čast srpskim žrtvama. Cvijanovićka na to odgovara:

-Njima smeta sve što ima veze sa Srbima, sve što je srpsko pa im tako smetaju i mrtvi ljudi, odnosno žrtve rata i nastoje na svaki mogući način da održe svoju priču da u BiH postoje žrtve samo na jednoj strani. Nažalost, i međunarodni predstavnici ovdje su im čitav niz godina, evo sad već i decenija, davali krila u promociji takve priče. Sada imamo sve te bolesne izjave, ali posebno me, kao čovjeka, zabrinula ona prijetnja koju je Emir Suljagić uputio, govoreći da će neko pakleno platiti. Ako tako nešto kažete, onda zaista morate da razmišljate da li to znači da vam je život ugrožen. Druga stvar jeste da je u Podrinju stradalo više od 3.000 Srba, da imate tamo desetine i desetine ubijene srpske djece i da se njihova imena nalaze na spomenicima. Onda se zgrozite kada imate nekoga ko je oportun prema ideji da se neki stranac poklonio tim žrtvama. Pri tome, oni ne biraju sredstva, napadaju svakoga i to na vrlo organizovan način. Ako se bilo ko ponaša na način koji njima ne odgovara, onda tu nema ni civilizacije, ni tolerancije, ni demokratije, nema ničega, onda svi navale i vidjeli ste to i u nekim reakcijama koje su dolazile iz raznih udruženja, pa konačno i samog Suljagića. Ali evo, on je ovaj put našao metu, Evropsku uniju i bilo bi mi čudno, recimo, da možda ima neke aspiracije da postane ambasador u nekoj od država članica Evropske unije. Mislim da ne bi bio kompetentan da bude ambasador. Sam je sebe diskvalifikovao.

O tome da li će biti ambasador odlučujete i Vi u Predsjedništvu?

-Samo kažem šta mislim o tome, ako bi on to slučajno poželio.

Zanimljivo je da niko u Sarajevu, mediji, intelektualci, političari, niko nije rekao da je pretjerao, a kamoli da su osudili takav istup?

-Prije neki dan se dogodio atentat na Donalda Trampa i reakcije su stigle iz svih krajeva svijeta, ali su bošnjački predstavnici u Sarajevu ćutali. Kada se tako nešto desi, naravno da se zgrozite, naježite i želite da izrazite osudu. Iskreno, nisam ni očekivala da osude Suljagićeve riječi, ali bilo bi lijepo i bilo bi dobro za budućnost ove zemlje da neko izađe i kaže: “Momak, pretjerao si, ovo je previše, ti prijetiš drugim ljudima”.

Vaš kolega iz Predsjedništva Denis Bećirović na komemoraciji u Potočarima održao je jedan govor gdje je pominjao i “veliku Srbiju”, i Memorandum SANU, i Slobodana Miloševića, i Srbiju i Beograd. Na pitanje zašto je u posljednje vrijeme Beograd stalna meta takvih istupa, Cvijanovićka odgovara:

-Da je pravi državnik, Bećirović bi upravo na tom mjestu pozvao sve ljude da pokažu poštovanje prema žrtvama pa bi onda pozvao da svi oni koji su kamenovali, gotovo linčovali, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića budu privedeni pravdi. I na kraju bi trebalo da smanji doživljaj kada je u pitanju ta srbofobija koju uporno iskazuje, mržnja prema Srbima, Srpskoj, Srbiji. Sva njegova retorika zasnovana je na tome. Oni svaki put nađu neku takvu temu, sada je to Svesrpski sabor i deklaracija i sad se tu pričaju priče, i ovdje, i u inostranstvu, gdje god imaju neke kontakte. Plaše i međunarodnu i domaću javnost kako iz svega toga vreba neka opasnost za BiH. A najveća opasnost BiH vreba u njoj samoj. Stvarna prijetnja po BiH leži u tim velikim sarajevskim apetitima, u uzurpaciji prava drugoga, u neodustajanju od ratnih ciljeva. Oni sebi pokušavaju dići politički rejting time što pokušavaju da vode neke rasprave ili polemike sa drugima koji su dokazani državnici. Ali, u suštini, kad malo to sve ogolite i pogledate kako to izgleda, onda vidite da tu postoji samo jedna velika mržnja, netrpeljivost, nepostojanje želje da gradite bolje odnose. BiH je u odnosu na Srbiju šćućurena država, mala, nikakva, ekonomski nedokaziva, bez velikih projekata, bez velikih ambicija, bez dogovora koji mora da postoji u okviru BiH da biste uopšte mogli da realizujete velike ekonomske projekte. Ali, mi u Srpskoj smo srećni kad vidimo napredak koji se događa u Srbiji, volimo što Srbija ima ekonomsku i političku snagu i ponosni smo na to.

Jedna od posljedica američkih sankcija uvedenih pojedincima i kompanijama u Srpskoj je i u tome što Vi ne možete da odete u SAD pa morate da se obraćate putem linka. Koliko to otežava situaciju?

-Pa mogla bih možda i da odem u UN, ako zatražim vizu na vrijeme. Ovo govorim zato što postoje posebna pravila kada je UN u pitanju, ali postoje i rokovi, a vi morate znati na vrijeme kada se tačno dešava neki događaj. Međutim imate ovdje jednu manipulativnu funkciju Ministarstva inostranih poslova kojima ja ništa ne vjerujem i stoga ne znam da li bih se uopšte usudila da tako nešto radim znajući s kim imam posla. Ali, sve to mene ne sprečava da imam komunikaciju putem linka. Naravno da je bolje uživo, ali koristili smo sve drugo što je bilo na raspolaganju.

Sankcije su tema već sedam-osam godina, ali sve se svodilo na zabranu putovanja ili eventualno raspolaganje imovinom. Ove godine je u priču uvezan bankarski sektor pa ljudi i firme dolaze u situaciju da ostaju bez računa, što stvari čini prilično nezgodnim.

-Nezgodno je jer su prouzrokovani problemi privrednim subjektima i oni moraju da rade određene reorganizacije koje nisu planirali. Svakako da to izaziva probleme i niko nije naivan da govori da ih nema. Za pojedince pogođene tim mjerama lakše se nađu rješenja, dok sa kompanijama sve ide malo teže. Sve to doživljavam kao napad na privredni život Republike Srpske. Ako pogledate broj zaposlenih koji rade u određenim preduzećima i da se ta preduzeća nađu pod sankcijama iz isključivo političkih pobuda, onda vidite šta je pozadina. Ovdje je sve jasno iz načina na koji su uvođene te sankcije. Imate ljude koji su pod sankcijama jer su se upustili u neku zakonodavnu aktivnost ili tako što su na njihov račun navedene neke paušalne ocjene. Sjećam se kada su Britanci meni uveli sankcije, tamo su napisali da slušam naloge Vladimira Putina. To je stvarno glupo. Kakvo je to obrazloženje? I ja vam kažem: “Gospodo Britanci, vaše obrazloženje je glupo. Netačno i glupo”. Da, naravno, sankcije proizvode štetu, ali ja u njima vidim osvetoljubivu želju da neko našteti Srpskoj. Vidim da to rade zbog toga što mi branimo ono što se zove dosljedna primjena Dejtonskog sporazuma, a da svi drugi koji su ga raščeprkali, izvrnuli, pokvarili, naopako okrenuli, nisu ni pod kakvim sankcijama.

Bili ste na posljednjem ročištu u procesu protiv predsjednika Republike. Šta je cilj tog suđenja?

-Kada odete tamo, vidite sve te situacije u kojima je neki Kristijan Šmit zaštićen kao bijeli medvjed. Postoji situacija da odbrana ne može pristupiti izvođenju dokaza u vezi sa onim na čemu je neko zasnovao optužnicu protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića. Kažu da su prekršili nešto, a ne možete da kažete da li je taj neko uopšte imao pravo da to donese. Puno je tu apsurda. Sve to pokazuje u šta se pretvorilo ono što su stranci ovdje silom napravili. Pretvorilo se u nešto što je kontraproduktivno za BiH, za suživot, za razumijevanje. Njima je meta Milorad Dodik, on treba da bude uklonjen zato što brani Republiku Srpsku. Druga dimenzija je što su stranci odlučili da koriste pravosuđe u funkciju zaštite Šmita, iako svi znaju da nije prošao proceduru imenovanja. Najgore je što sve što se događa ostavlja utisak da smo daleko od pravne države.

Predsjednik Dodik forsira narativ da zajednički nivo nema ništa sa mirnim razdruživanjem. Vi ste funkcioner na zajedničkom nivou, šta mislite o tome?

-Pa nema ništa, istina. Ovdje se govorilo o tome da treba jasno da pozicioniramo šta su naše nadležnosti i ko su strane koje treba da se dogovore o određenim pitanjima. Ako malo bolje pogledate nadležnosti i kako se stvari odvijaju, onda vam je jasno da suštinski dijalog treba da se dešava između dva entiteta. Pa i onda kada se spajaju, i onda kada se razdružuju. Taj dijalog generalno treba da postoji. Kako god da se završi, treba da postoji. Nažalost, nije postojao dijalog kada je trebalo da razvijemo zajedničke projekte.

Da li je u toj priči o mirnom razdruživanju došlo do povlačenja ručne?

-To nije povlačenje ručne. Došlo je do određenih pomjeranja jer se žele preispitati određene stvari.

Već dvije godine ste u Sarajevu, kako je raditi tamo?

-Nemate predstavu koliko je lijepo raditi u Republici Srpskoj. Ugodnije je, prijatnije, osjećate se tako da možete da delegirate sve stvari, da o njima pričate otvoreno i rješavate probleme.

Šta izaziva neprijatnosti?

-Tamo nemate aktivizma koji ide u pravcu da se uradi nešto da svima bude dobro. Stalno imate borbu protiv toga da nam neko ne nanese neku štetu. I onda je logično da se zapitate zašto živimo u državi u kojoj stalno moramo imati neki odbrambeni mehanizam. Logika bavljenja javnim poslom je u tome da vidite šta možete zajedno da uradite za dobrobit svih. U Sarajevu toga nema, to je jedna prilično kontaminirana atmosfera, puna nepovjerenja, kazala je ona.