Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Šta znači posjeta Sarajevu i Beogradu direktora CIA-e Burnsa? Zašto se Dodik, nakon što je Burns rekao šta je imao, preko noći od secesioniste premetnuo bezmalo u bosanskog unitaristu? I šta to znači za Crnu Goru?

Dodikovo služenje Putinu i Bogu Velikosrpskog nacionalizma donijelo mu je mnogo benefita. Između ostalog komadinu bogatstva i dugotrajnu vladavinu. No sve ima cijenu. Vrijeme naplate je napokon došlo.

Iznenadni, takoreći interventni radni dolazak direktora CIA-e u Sarajevo bio je jasna opomena Dodiku. Koju je ovaj razumio. Autokrate, inače, odlično razumiju jezik sile. To je njihova lingua franca, zajednički im jezik koji svi oni govore.

Američke sankcije teško su oštetile Dodika. Bogatstva, pa i ona enormna, ili treba reći: naročito ona enormna, znaju se brzo topiti – kao snijeg u proljeće, takoreći. A to boli.

Rečene su sankcije Republiku Srpsku gotovo bacile u bankrot, koji je praktično pitanje vremena. Nije da se to osobito tiče Dodika. Ali ljudi, kada osiromaše, znaju svrgnuti vlast. A to, iz Dodikove perspektive, dakako jeste problem.

Ono što je Burns uradio dolaskom u Sarajevo je standardna američka strategija poznata pod imenom „Spy and tell“ – špijuniraj i reci. O tome u majsko/junskom broju „Foreign Affairsa“ pišu David V. Gioe i J. Morell. Rečenu su strategiju Amerikanci upotrijebili i u zoru ruske agresije na Ukrajinu, kada su najavili napad i ono što slijedi. Riječ je o sljedećem: kada obavještajni podaci kažu da slijedi kriza, inače tajni podaci učine se javnim. Cilj tog manevra je prijetnja, a cilj prijetnje – odvraćanje. Poruka je: znamo šta ćete učiniti; želimo da znate da mi znamo; ali vi ne znate šta ćemo nakon toga učiniti mi. Putina to nije odvratilo. Ali Dodik nije Putin. Niti je Republika Srpska – Rusija.

Vučić i Dodik već dugo pripremaju secesiju. Trenutak da ono čime prijete pokušaju ostvariti je očito došao. Dolazak direktora CIA, čovjeka koji ima dvostruku političku težinu, jer je i član Bidenovog Predsjedničkog kabineta, najprije u Sarajevo, potom u Beograd, znači da su i Vučić i Dodik obaviješteni koja je, po njih lično, cijena toga.

Nije da tvrdim da se tako desilo; nije da tvrdim da imam pouzdane izvore; ali eto, pretpostavljam… Razvijam moguće scenarije, takoreći. Burns je, recimo, Dodiku mogao poslati poruku da Amerikanci misle da je Lavrov, kada je 2018. sletio u Banjaluku, donio i kofere para. Koje je preuzeo Dodik. Misle, moglo je negdje i nekako biti rečeno, da su koferi novca iz Moskve u Banjaluku nastavili stizati preko Beograda.

Neki američki izaslanik mogao je, recimo, nekoga u Beogradu pitati: a šta vam znači ono sa Srpskim svijetom i pratećim Deklaracijama – vama je jasno da to ne može, znate da promjene granica neće biti? Ne kažem da jesu; ne kažem da imam pouzdane i dobro obaviještene izvore koji to tvrde – samo iznosim hipotezu koja ilustruje kako te stvari inače idu…

I gle čuda… Dodik je saopštio da nikada,  naročitio svih onih godina kada je prijetio nezavisnošću RS i pripajanjem Srbiji i to na sva zvona najavljivao, nije planirao secesiju.

Šta bi? Đe je zapelo?

Evo o čemu se radi. Ako sa jedne strane stoji mogućnost da ti Amerikanci uskrate neki grant, zabrane ti da odeš u Vašington ili ti blokiraju neki kredit; a sa druge strane stoji mogućnost da se oklizneš i padneš sa 33. sprata, kako se već zna desiti ljudima koji su se zamjerili Putinu – prilično je predvidljivo šta ćeš odlučiti da ti se ne desi. Dolazak direktora CIA-e je, međutim, Dodik ispravo protumačio kao znak da su američke prijetnje civilizovane i pravno utemeljene, no da je njihov spisak podugačak. I, što je najvažnije: da bi mogle biti objavljene. Sa svim detaljima.

Ta spoznaja zna snažno podstaći transformaciju političara i ojačati njegova uvjerenja u demokratske vrijednosti i zapadnu civilizaciju: bilo da se Newborn prozapadnjak preziva Dodik, Vučić ili, recimo, Mandić ili Knežević.

U Crnoj Gori postoji, zapravo, mnoštvo političara koji bi mogli izvući značajne pouke iz onoga što se upravo desilo Dodiku.

Jedan od njih je premijer, Milojko Spajić. Kojemu su Amerikanci rekli: ne Front. Jer Front je dio iste politike, istog projekta, kao i Dodik. Kao dio tog projekta je na vlast došao i sam Spajić.

Koji pokušava poslati poruku da više nije dio tog projekta. Međutim: prisustvo Fronta u vlasti kaže da jeste.

Spajić ne samo da je Front učinio stubom svoje vlasti, nego po nekim informacijama razmišlja da na podgoričke izbore izađe u koaliciji sa političkom strukturom koju Amerikanci, po američkim riječima, „ne vidi kao partnera SAD“.

Da sam ja Milojko Spajić, a nisam, zbog čega sam iznimno sretan, kao što je, siguran sam, zbog toga jednako sretan i Spajić, ja bih se pitao: šta znači to što je, nedjeljama unazad, na svako puštanje verbalnih vjetrova na koje se odvažio Dodik, američka ambasada u Sarajevu odgovarala kratkom porukom: Mile, đe su pare?

Pitao bih se: nije li i Dodik, nekoć, bio američki miljenik?

Pitao bih se: jesam li siguran ko i zašto lansira brojne afere koje me prate – od kriptovaluta do Sen Tropea?

Konačno, neizostavno bih se pitao: a šta ako američko „ne“ znači – ne?