Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Izaslanik u Klubu Srba u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Radovan Kovačević, sklon kontroverznim tezama, nedavno je izjavio “da BiH ne treba da bude bilo kakva vojna sila i da bi bilo bolje sredstva za finansiranje Oružanih snaga usmjeriti u druge namjene”, dodavši kako “BiH ne treba i neće ratovati s bilo kim”. Kolika količina netačnosti i nagađanja samo u jednoj rečenici, a kao parlamentarac on bi trebao znati što piše u Zakonu o obrani, u njemu se akcentira obveza Oružanih snaga BiH u zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, vođenjem bojevih djelovanja sukladno s osnovnim načelima vojnih operacija. Prema tome, samo netko zlonamjeran može tvrditi da naša vojska ne bi imala s kim ratovati - imala bi itekako boriti se protiv onih koji bi izvana ili iznutra rušili državni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost BiH. Naravno, da bi Oružane snage ispunile ovaj zadatak, one bi morale biti adekvatno naoružane i opremljene, a to ovakvi kao spomenuti Kovačević godinama uskraćuju opstrukcijama u Vijeću ministara i domovima Parlamenta BiH, a nedostatak ulaganja države u vlastitu vojsku donekle se nadoknađuje donacijama iz prijateljskih zemalja, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Tako dolazimo do apsurda da našu vojsku više cijene izvan BiH, nego oni u Republici Srpskoj koji protežiraju nekakvu nemoguću demilitarizaciju. Vlast u Republici Srpskoj opredijelila se za vojnu neutralnost (u jednom dijelu BiH?) i to ozvaničila rezolucijom koju je Narodna skupština tog entiteta usvojila 18. studenog 2017. godine. Takav stav pokušavaju nametnuti Federaciji i organima BiH, ali to ne pije vode, nego samo zaustavlja proces približavanja države NATO-u. Establišment u RS-u tvrdi da ovom opcijom slijedi vojnu neutralnost Republike Srbije koja je ozvaničena u Strategiji obrane susjedne države.

Mnogi smatraju da se Srbija što prije mora odrediti o tome kome će se prikloniti budući da vojna neutralnost nije garant da ona u nekim okolnostima ne bi bila napadnuta, ali se ovim lišava mogućnosti da joj netko priskoči u pomoć. Uostalom, Finska i Švedska su, zbog ruske agresije na Ukrajinu, napustile višedecenijsku vojnu neutralnost i pridružile se NATO-u i sada imaju trideset jednog saveznika. Srbija ne bi smjela dopustiti da bude izolirana i izopćena iz sfere utjecaja EU ukoliko Unija ostaje njen vanjskopolitički prioritet. Njen sistem obrane je, putem sudjelovanja u Partnerstvu za mir, upućen na suradnju s NATO-om i ona ima više vježbi s tim savezom nego BiH. Na kraju, vjerovatno i najvažnije, jeste da (za sada) ne postoji volja međunarodnih činitelja da prihvate koncept stalne vojne neutralnosti Srbije. Inače, vojno neutralna država je, prema međunarodnom pravu, suverena država koja u vrijeme rata formalno zauzima neutralni stav prema svim zaraćenim stranama i ona se toga mora držati ukoliko želi da njen neutralni status ostane priznat. S druge strane, trajno neutralne države imaju obvezu da budu neutralne i u svim budućim ratovima, a primjer takve zemlje je Švicarska.

Srbija je okružena članicama NATO-a, ili državama u kojima su prisutne njegove snage, kao što su Bosna i Hercegovina i Kosovo, ali nema nikakvih naznaka da bi mogla biti napadnuta. Međutim, Srbija se unatoč tome sve više naoružava tako da je za obranu u 2024. godini odobrila jednu milijardu i 355 miliona eura, ili 1,82 posto iz bruto društvenog proizvoda. Ovih dana kupljeno je 12 novih borbenih aviona Rafale, kao i drugog naoružanja, a od iduće godine Srbija uvodi i obavezni vojni rok od dva i pol mjeseca. U Beogradu smatraju da to nije spremanje za ratove i sukobe, nego za obranu zemlje, ali u regiji, na temelju događaja iz 90-ih, ipak imaju dozu straha. Dužnosnici Republike Srpske tvrde da u vojnoj neutralnosti slijede Srbiju koja se naoružava, ali zašto onda osporavaju moderniziranje Oružanih snaga BiH? Nisu, dakle, dosljedni u tome i nije im nikakav izgovor u narativu da BiH ne treba biti vojna sila, kad to nije ni moguće, ni potrebno. Koja vojna sila kad se iz državnog proračuna za Ministarstvo obrane BiH godišnje izdvaja tek 0,76 posto iz bruto društvenog proizvoda. Nijedan državni ministar obrane - od prvog Nikole Radovanovića do aktuelnog Zukana Heleza - nije tražio nemoguće, nego novac za ono što je nužno svakoj državi kojoj je stalo do toga da obezbijedi miran život svojih građana i suverenitet.

Ovih dana, nakon završetka osnovne vojničke obuke u centru Pazarić, u profesionalnu vojnu službu Oružanih snaga BiH primljeno je 349 novih vojnika, što je do sada najveći prijem od kada postoje Oružane snage BiH, što potvrđuje da se vratio interes mladih iz svih konstitutivnih naroda i dijelova države za služenje u OSBiH. Novoj klasi, kao i svim vojnicima, podoficirima i oficirima, treba osigurati bolji smještaj, veće plaće i ostale naknade, a oni će, kao i do sada, postizati visoke domete u obuci i borbenoj gotovosti. Radovanu Kovačeviću i drugim srpskim dužnosnicima na državnoj razini trebalo bi biti poznato da jednu trećinu vojnih profesionalaca u OSBiH čine oni iz srpskog naroda, pa kad uskraćuju adekvatno finansiranje naše vojske, oni dovode u pitanje i egzistenciju svojih sunarodnika.