Prošle sedmice stepen opasnosti na tablici globalnog geopolitičkog sukoba ključnih svjetskih sila, na dosad rijetko viđeni nivo podigao je masovni iranski raketni napad na Izrael. 

Izvršio ga je iranski Korpus straže islamske revolucije, posebna ustrojstvena komponenta iranskih oružanih snaga uz iransku vojsku, odgovorna samo vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Hameneiju, piše Dnevno.hr.

Drugim riječima, u tom napadu na Izrael čak nije ni učestvovala iranska vojska, nego ona snaga koju SAD i Izrael smatraju terorističkom organizacijom, a koja, uzgred, ustrojava i nadzire i sve proiranske posredničke skupine širom regije – od Iraka, Sirije i Libanona do Jemena – formirajući šijitsku dugu ili osovinu otpora prema Izraelu i američkim interesima u bliskoistočnoj regiji. U iranskom, dosad neviđenom napadu na Izrael, lansirano je, prema iranskim izvorima 200, a prema izraelskim 180 raketa.

Riječ je o balističkim projektilima, pri čemu iranski mediji navode da su u napadima korištene i hiperzvučne rakete, tj. one koje, zanimljivo, u svom vojnom arsenalu još nemaju ni Sjedinjene Države ni Izrael, a od prije nekoliko godina provjereno ih posjeduju Kina i Rusija. Drugim riječima, razvoj i proizvodnja iranskih hiperzvučnih raketa nedvojbeno je velik tehnološki uspjeh iranske vojne industrije, koja je, za one koji to još ne znaju, vrlo snažna i samodostatna u svim segmentima proizvodnje naoružanja, osim kada je riječ o savremenim avionima, što je pak posljedica oštrih međunarodnih sankcija koje su protiv te zemlje bile uvedene nakon islamske revolucije 1979.

Foto: Guliver/AP Photo/Ohad Zwigenberg

Novo oružje

Kad je riječ o samom napadu, Teheran je u njemu koristio i raketu Fattah, koju je kao hiperzvučnu predstavio 2023. Tom je prilikom komandant zračnih snaga Iranske revolucionarne garde Amir Hadžizade izjavio kako je taj projektil sposoban za napade na udaljenosti do 1.400 kilometara i da je “praktički neuhvatljiv za neprijateljsku protivzvazdušnu odbranu”. Pa iako je izraelski vojni vrh, a lično i premijer Izraela Benjamin Netanyahu, odmah nakon završetka iranskog napada tvrdio da je njihova protivzračna odbrana uništila sve lansirane iranske projektile, u to je malo ko u svijetu povjerovao s obzirom na masu videozapisa koji su ukazivali na suprotno.

Naknadno je izraelski vojni vrh, svjestan realnosti i neugodnih snimki koje su preplavile svijet preko društvenih mreža, ipak objavio kako je njegov sistem PVO, koji se sastoji od troešalonske odbrane te američkih sistema Patriot, oborio 80 posto iranskih raketa. Drugim riječima, 20 posto ih je ipak pogodilo cilj i prema službenim izraelskim izvorima. Dakle, od njih dvjestotinjak, mete je pogodilo četrdesetak projektila, što je ipak velik broj kada je riječ o procjeni učinkovitosti sistema PVO, jer šta bi, na primjer, takva efikasnost za Izrael, ili bilo koju drugu zemlju, značila da su projektili koji su se uspješno probili, umjesto konvencionalnih, nosili nuklearne bojeve glave? Naravno, ništa, jer bi sve bilo pretvoreno u radioaktivni prah i pepeo.

Drugim riječima, gotova je priča o neprobojnosti “Željezne kupole”. Je li ona postala šuplja zbog navodnog iranskog korištenja hiperzvučnih projektila ili je to bila posljedica istrošenosti protivraketne municije u dosadašnjim izraelskim vojnim operacijama protiv libanonskog Hezbollaha i u pojasu Gaze, kao i prvog, puno više demonstrativnog nego ozbiljnog iranskog raketnog napada na Izrael u aprilu ove godine nakon izraelskog raketiranja iranskog konzulata u Damasku, a koji je bio pažljivo tempiran u dogovoru Teherana s međunarodnom zajednicom kako ne bi došlo do neželjene eskalacije, još ne znamo.

Iranski udar na Izrael (Foto: X.com)

Čeka se odgovor

Ali je činjenica da su američke protivrakete, koje Izrael najviše i koristi, vrlo skupe, a osim toga, američke zalihe ubrzano se smanjuju i zbog nužnosti isporuka Ukrajini za zaštitu od ruskih zračnih napada. 

Ovo drugo potvrđuje i britanski The Telegraph u svom tekstu od 2. oktobra pod naslovom “Kako je Iran možda slomio najbolju svjetsku protivzračnu obranu”, u kojem navodi da je iranski napad u aprilu “koštao Izrael i njegove saveznike oko 1,5 milijardi dolara kako bi odbili taj napad”.

“Problem je još i u tome što je količina protivraketa ograničena. Napori Zapada za pružanje pomoći Ukrajini … doveli su do rashoda značajnih resursa.” I Izrael i Ukrajina uveliko ovise o američkim protivraketama, zaključuje britanski medij.

Teheran je u svom prošlosedmičnom napadu postupio vrlo mudro, gađajući isključivo izraelske vojne ciljeve, čime je izbjegao velike civilne žrtve i razaranja civilne infrastrukture.

Osim što je time demonstrirao visoku preciznost svojih projektila koji koriste satelitsku navigaciju, otupio je i oštricu brutalnog izraelskog vojnog odgovora za koji bi ovaj tada rekao kako na njega ima puno pravo.

Još čekamo na izraelski vojni odgovor Iranu, do kojeg jednostavno mora doći jer je u pitaju “veliki šamar” koji je izraelski državni vrh primio od Teherana.

Osim što im je skinuta aureola neprobojnosti “Željezne kupole”, što je samo bio mit koji se prije svega temeljio na jednostavnom zakonu geografije, tj. činjenici da je Izrael površinom vrlo mala zemlja koja suvremenim protivzračnim sredstvima može pokriti svu svoju površinu, za razliku od velikih i vojno puno moćnijih država koje sisteme PVO koriste isključivo za zaštitu velikih i važnih gradova i strateških vojnih i industrijskih objekata i infrastrukture, a iranski uspješni napad zapalio je, osim iranske, i arapsku i tursku “ulicu” koja slavi njihove napade kao Božju osvetu zbog izraelskih zločina u Palestini, prije svega u pojasu Gaze.

Izloženost udarima

Dakle, Izrael će sigurno udariti. Koliko bolno, zavisi od toga kakav će stav o svemu donijeti Bidenova administracija koja itekako mora misliti na nadolazeće američke predsjedničke izbore. Hoće li biti spremna aktivno vojno stati uz Izrael u slučaju početka njegovog otvorenog rata s Iranom ili će pak morati upozoriti Netanyahua da ne ide predaleko? Jer ono što Joeu Bidenu, Kamali Harris i demokratima općenito sada najmanje treba jest da u SAD počnu stizati mrtvački sanduci sa stotinama američkih vojnika, što bi se nedvojbeno dogodilo u slučaju da SAD s Izraelom vojno udari po Iranu. Naime, američke vojne baze razmještene su širom Bliskog istoka, a najviše u neposrednoj blizini samog Irana.

Od sjedišta američke V. flote u Bahreinu preko najveće zračne baze Al Udeid u Katru, baza u Saudijskoj Arabiji, Iraku i Siriji. Uopće nisu zaštićene prevelikom protivzračnom odbranom, što bi mnogi očekivali, jer je Washington uvijek smatrao iranske napade na njih malo ili nimalo vjerovatnim. Osim toga, ranjivost je najbolje demonstrirala izraelska “Željezna kupola”, uz činjenicu da je Izrael i znatno više udaljen od Irana od spomenutih američkih baza, posebno onih u zemljama Perzijskog zaljeva.

Zbog svega toga Izrael će morati kalkulirati s intenzitetom odgovora Iranu, a što će zavisiti od stava Washingtona. Ako ovaj bude oprezniji, izraelski odgovor bit će suzdržaniji. U suprotnom, ako odluka Bidenove administracije bude da Izrael može slobodno “skinuti nogu s kočnice”, taj bi njegov odgovor mogao biti razoran s obzirom na to da će tada iza leđa imati američku ratnu mašineriju. Trenutačno se najviše kalkuliše da bi Izrael mogao izvesti napade na iranska energetska postrojenja, prije svega ona naftna, jer američka administracija navodno nema ništa protiv toga.

Geopolitička jednadžba

Međutim, protiv će sigurno biti Teheran, koji eventualne takve izraelske napade nipošto neće smatrati samo demonstrativnima, nego onima koji nisu proporcionalni njegovu raketnom napadu na Izrael.

Uostalom, iako Teheran ovih dana izjavljuje kako ne želi rat, jasno daje do znanja da zbog toga ne namjerava pognuti glavu i pristati na poraz. Iranski vrhovni vođa Ali Hamenei upozorio je na hebrejskom jeziku da će u slučaju izraelskog vojnog odgovora uslijediti još razorniji iranski napadi.

Dakle, imamo vrlo jednostavnu jednadžbu zbrajanja 2 + 2 iz koje nije teško zaključiti da može rezultirati jedino pokrenutom spiralom iransko-izraelskih vojnih odgovora i protivodgovora koji će brzo dovesti do njihovog potpunog sraza.

Do rata, koji onda ne bi mogle izbjeći ni Sjedinjene Države i u koji bi se morale uključiti htjele to ili ne. Osim u slučaju da “otpišu” Izrael iz svojih globalnih geopolitičkih računica, što iz sadašnje perspektive zvuči nestvarno.

Iran bi u tom slučaju, kada bi se izraelskom napadu priključio i SAD, zatvorio Hormuški moreuz i pokrenuo snažan raketni odgovor po američkim bazama i brodovima u regiji, a u to bi uključio i sve svoje tamošnje posredničke snage.

Iako je ukupna američka vojna moć neusporediva s iranskom, Iran je u strateškoj i logističkoj prednosti jer je, za razliku od SAD-a, geografski smješten u toj regiji. Naravno, sve to pod uslovom da ni SAD ni Izrael ne bi koristili nuklearno oružje.

Vjerovatnost za takvo što ipak je krajnje mala, gotovo teoretska, s obzirom na to da bi to otvorilo Pandorinu kutiju upotrebe nuklearnog oružja i svim drugim nuklearnim silama za rješavanje njihovih sigurnosnih problema.

Drugim riječima, cijeli bi svijet brzo utonuo u haos iz kojeg više ne bi bilo izlaza.

Pritom su potpuno pogrešne teze brojnih domaćih i svjetskih analitičara koje se medijski nameću već mjesecima, a prema kojima Benjamin Netanyahu zbog svoje puke želje za ostankom na vlasti čini sve da uvuče Sjedinjene Države u rat s Iranom iako se one tomu opiru.

Foto: Guliver Image, AP Photo/Pamela Smith

Ostao usamljen

Štoviše, Izrael sve ovo što već godinu dana radi u svom susjedstvu radi isključivo u dosluhu s američkim središtima moći i uz njihovo dopuštenje.

Nezavisno o vrlo snažnom jevrejskom lobiju u SAD-u koji ima utjecaj na sve pore tamošnjeg života, pravi centar moći i odlučivanja isključivo je u američkim rukama i Amerikanci ga nikada i nikome ne namjeravaju predati, iako sada naizgled sviraju po izraelskim notama.

Nikada se od Bidenove administracije nije čula ni jedan jedina riječ osude izraelskih postupaka prema Palestincima zadnjih godinu dana, nikada nije prošla niti jedna za Izrael osuđujuća rezolucija u Vijeću sigurnosti UN-a zbog američkoga veta ili zato što bi pri glasanju u Općoj skupštini UN-a u takvim slučajevima američka ruka bila protiv, čak i onda kada bi SAD u tom svom protivljenju ostao usamljen – uz Izrael i pokoju egzotičnu pacifičku državicu za koju mnogi nikada nisu ni čuli.

I sve to uz neprestane pozive Bijele kuće izraelskoj vladi da prihvati ovu ili onu mirovnu inicijativu ili ovaj ili onaj američki mirovni plan, što bi Izrael redovno odbacivao ili samo prešutno u vojnom smislu nastavio raditi sve kao i dotad. Washington je još u prošlom desetljeću donio odluku o povlačenju američkih vojnika iz svih ratova u svijetu, a njihovo vođenje u budućnosti prepustio svojim pouzdanim partnerima i saveznicima širom svijeta iza kojih će, naravno, on stajati punom snagom: političkom, diplomatskom i logističkom.

Drugim riječima, Washington više ne želi voditi skupe i za američku javnost neugodne ratove s poginulim američkim vojnicima širom svjetskih bespuća koje prosječni Amerikanac ne zna pronaći ni na geografskoj karti i za koje smatra da nemaju nikakve veze sa stvarnim američkim nacionalnim interesima.

Foto Guliver

Nove snage

Washington se zato okrenuo stvaranju svojih “proxy” snaga u vidu cijelih država – i njih namjerava koristiti u svojoj započetoj megaborbi, neviđenom geopolitičkom sukobu titana s Rusijom i Kinom istodobno. Ta se strategija počela u praksi ostvarivati početkom ukrajinskog rata, gdje je ključni američki “proxy” sama Ukrajina, a sve će više to biti i evropske zemlje iz sastava NATO saveza.

Naravno, o trajanju tog rata ipak će se nešto pitati i Moskvu, a to trajanje zapravo će najviše zavisiti od njene spremnosti da krene u opasnu eskalaciju, prije svega u odnosu na SAD kao centar donošenja odluka, a koji ipak uvijek primarno gleda sebe – što je i sasvim logično i opravdano.

Kad je riječ o obračunu s Kinom, SAD ondje već stvara svoje “proxyje”, prije svega od Filipina, ali u toj su igri još i Japan i Južna Koreja i, naravno, Tajvan. Redom zemlje koje imaju teritorijalne sporove s Kinom. Drugi su red američkih azijskih “proxyja” Vijetnam i Indija, ali oni ipak imaju svoje specifične interese i sa simpatijama gledaju na izgradnju multipolarnog svijeta iza kojeg primarno stoje Kina i Rusija kao najmoćnije zemlje oko kojih se može homogenizirati Globalni jug. Preciznije, njegov veći dio, jer će onaj drugi i dalje radije plesati uz američku muziku u pozadini, bojeći se, u suprotnom, da ostane bez ičega.

Da bi evropske zemlje vrlo lako mogle postati američki “proxy” za vojni obračun s Rusijom, svjedoče i riječi sada već bivšeg glavnog sekretara NATO saveza Jensa Stoltenberga. On je 26. septembra izjavio kako poruke ruskog predsjednika Vladimira Putina da će Rusija smatrati SAD i NATO savez neposrednim učesnicima ukrajinskog rata ako Kijevu dopuste korištenje zapadnih dalekometnih raketa za napade u dubinu ruskog matičnog teritorija treba smatrati samo retorikom. “To je retorika kojoj je svrha uplašiti Ukrajinu i nas, da je ne podržavamo”, rekao je Stoltenberg.

Iste prijetnje

Navodnu moguću upotrebu nuklearnog oružja “Moskva i Putin koriste od početka rata” da bi nakon svakog ključnog momenta Zapad odvratili od pomoći Ukrajini. “Nisu uspjeli, bez obzira na sve prijetnje koje su počele još od početka 2022., prije invazije”, izjavio je sada već bivši glavni tajnik Sjevernoatlantske organizacije.

Gotovo identične stavove o Putinovu novom blefu iznio je nekoliko dana poslije i njegov nasljednik, Nizozemac Mark Rutte.

Za razliku od njih dvojice, na zapadu su ipak mnogi zabrinuti, ili barem s većom dozom ozbiljnosti shvaćaju Putinove riječi. Međutim, ima i onih drugih koji su i dalje nonšalantni, bezbrižni i sve svode na retoriku, tj. smatraju da iza “ruskog zastrašivanja” ne stoji ništa stvarno i ozbiljno, već isključivo ruska nemoć.

U tome redovno prednjače politički dužnosnici istočnih članica EU-a, poput Poljske ili baltičkih država.

Tako je poljski predsjednik Andrzej Duda, gotovo istodobno kada i Stoltenberg, pred TV kamerom izjavio: “Vladimir Putin i njegovi podređeni dobro znaju da će onaj koji prvi primijeni nuklearno oružje biti proklet. Oni to znaju i zato ga dosad nisu primijenili. Oni nikada ne bi mogli izbjeći odgovornost ako bi primijenili nuklearno oružje, čak i malog intenziteta. Nikada! Svijet im nikada ne bi oprostio!”

Duda je sigurno u pravu kad kaže da Putin ne želi primijeniti nuklearno oružje, ali sigurno ne zato što bi bio proklet, a još manje zato što bi navodno bio prvi koji je to učinio. Duda je, naime, očito “zaboravio” da su to još puno prije dva puta učinile Sjedinjene Države u Japanu, tokom augusta 1945. godine, pa svejedno zbog toga nitko u svijetu nije i ne diže graju. A zašto i bi? Velike sile ne razvijaju svoje nuklearno oružje iz hira ili kao hobi, nego isključivo radi njegove moguće primjene ako i kada jednom dođe do takve potrebe. Upravo se nuklearno oružje među velikim igračima nakon Drugog svjetskog rata pokazalo kao najbolji jamac, tj. sredstvo sprečavanja da se velike sile ne “počerupaju”, kada, osim njih, u pravilu, često još teže stradaju i mnogi drugi narodi i zemlje.

Foto: Guliver Image

Nema vremena

Dakle, presedan za eventualni ruski nuklearni napad već dugo postoji, iako nikakav presedan za nuklearne supersile u tom smislu nije ni nužan ako se neka od njih osjeti egzistencijalno ugroženom. A taj osjećaj ne može im diktirati niko izvana, već je on sadržan u njihovim nacionalnim doktrinama.

I zato se u ovome što govori Stoltenberg nalazi jedna ključna i opasna pogreška: ovog puta u ruskom upozorenju nikako nije riječ o retorici, nego isključivo o doktrini. Doktrina je ta koja propisuje što i kada se mora poduzeti, a ne ni Vladimir Putin ni Joe Biden ili netko deseti. Uostalom, doktrine tomu i služe. Nezamislivo je da čelnici država ne bi poštovali vlastite doktrine. To ne bi degradiralo samo njihovu svrhu nego i ozbiljnost same države, a političke karijere takvih državnika brzo bi doživjele krah.

Doktrine nisu pravno obvezujući dokument, već isključivo upozorenje za suparnike do koje crte smiju ići a da ne izazovu razoran i destruktivan vojni odgovor suprotne strane.

To im je glavna svrha, a ona sporedna je da čelnicima nuklearnih država daje odriješene ruke da vojna sredstva masovnog uništenja primijene bez potrebe usaglašavanja s bilo kim, tj. da ne čekaju dobivanje dozvola od parlamenta ili drugih nadležnih tijela, što uzima previše vremena.

Sigurni su da Putin blefira

Oni koji su morali čuti i pravilno razumjeti Putinove riječi to sigurno znaju. Jer profesionalci koji se time bave dobro znaju da se doktrine moraju poštovati, tj. da ih se državni vrh mora pridržavati. One se jedino mogu nadopunjavati ili mijenjati u skladu s procedurom, ali njihov važeći sadržaj vrhovni zapovjednik oružanih snaga ne može i ne smije ignorirati. A vrhovni komandant u pravilu je predsjednik koji je po Ustavu prvi zadužen za zaštitu nacionalne sigurnosti zemlje.

Nije jasno kako šef NATO saveza ne razumije šta su nuklearne doktrine i koja im je svrha. Vjerujem da to ipak zna, ali da želi zapadnu javnost uvjeriti kako se NATO ne boji Putinovih prijetnji, da ih odbacuje i da je sve i dalje pod punom kontrolom. Pretpostavljam da se pritom ipak rukovodi jasnom potvrdom iz Washingtona da do američkog dopuštenja Kijevu neće doći pa neće biti ni potrebe za opasnom ruskom vojnom eskalacijom po zapadnim ciljevima koja bi onda nositelje vlasti u SAD-u i NATO-u dovela u situaciju da moraju donijeti odluku treba li i na koji način odgovoriti na za ugled tako neugodnu, a za egzistenciju krajnje opasnu situaciju.

Sve bi drugo bilo nečuveni Rutteov i Stoltenbergov hazard, neovisno o tome što je potonji otišao na novu dužnost – u izvjesnu norvešku bankarsku instituciju.

Jer ako ga već ne bi bilo briga za obične ljude, trebao bi znati da ni on na novome radnom mjestu ne bi pronašao sigurno utočište u slučaju nuklearne oluje. Ovoga puta ne blefira Putin, već Stoltenberg i Rutte. Tim više što Bidenova politika pružanja pomoći Ukrajini “dok to bude potrebno” nije nikakva strategija. Riječ je o politici kojom se želi što više iscrpiti Rusiju, ali nipošto dovesti u situaciju da Amerika zarati s njom. Jedini je problem što je Biden Ameriku preduboko uvukao u ukrajinsko blato da bi se iz njega neokaljano mogla izvući. To će morati učiniti sljedeća garnitura u Bijeloj kući, koja god bila.

Francuski predsjednik računa da će se Amerika povući iz ukrajinskog rata

Francuski predsjednik Emmanuel Macron na Globalnom je dijalogu u Berlinu izjavio da, bez obzira na to tko će pobijediti na američkim izborima i koja će administracija od iduće godine biti u Bijeloj kući, Evropa za SAD više neće biti glavni prioritet.

“Glavni prioritet SAD-a je SAD, i to je posve razumljivo i pravedno, drugi mu je prioritet Kina, a ostalo ovisi o trenutku. Kad je riječ o ukrajinskom pitanju, oni su vrlo odani partneri. Hoće li tako biti i dalje, ne znam”, rekao je zagonetno francuski predsjednik.

Zapravo je zaboravio na Izrael kao “treći prioritet”. Drugim riječima, SAD će se nastojati po svaku cijenu povući iz neposrednog vojnog sukoba s Rusijom kao nuklearnom velesilom, ali će od Evrope i njenih ključnih političkih elita itekako tražiti da postane američki “proxy” za obračun s Moskvom – kakav god on bio. Kao što to sada čini Izrael za američke interese na Bliskom istoku, a uskoro i neki drugi u Indopacifičkoj regiji u odnosu na Kinu. I to je sva istina. Kao što je istina da je najbolja zaštita od takvih strategija i politika upravo nuklearno oružje. Jadan je onaj koji ga nema, a to je golema većina svijeta.