Dana 7. oktobra obilježena je godišnjica krvavog napada Hamasa iz pojasa Gaze na teritoriju Izraela. Nakon toga uslijedila je neviđena, mnogi će reći najbrutalnija, službena vojna operacija od doba Drugog svjetskog rata Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) na taj dio Palestinske samouprave kojim vlada Hamas. Ti su događaji, uz rusku invaziju na Ukrajinu 24. februara 2022. godine, potresli svijet iz temelja i preobrazili ga do neprepoznatljivosti, piše Dnevno.hr.

Oba sukoba, iako geografski ograničena, tj. regionalna, izrazito su globalnog geopolitičkog karaktera, tj. definitivno će rezultirati, kako god završili, uspostavom novih granica utjecaja suprotstavljenih silnica iz ključnog geopolitičkog trokuta SAD – Kina – Rusija. Ali također i pozicioniranjem njihovih posredničkih država koje u tom megasukobu najjačih imaju isključivo ulogu da ne dođe do njihova međusobnog obračuna koji bi zapravo bio armagedon, tj. kraj čovječanstva i života kakav sada poznajemo.

Iran nije ničiji “proxy”, ni kineski ni ruski, nego velika i dovoljno snažna država duge i bogate historije da može projicirati vlastite strategije i štititi svoje nacionalne interese. Iran je, drugim riječima, suverena država, ali je zbog svega navedenog, tj. zbog sve složenijeg sigurnosnog stanja, prisiljen tražiti saveznike sada već i izvan same regije kako bi se mogao suprotstaviti za sebe sve opasnijim izraelskim ambicijama, koje su, naravno, u skladu s američkim na Bliskom istoku.

(Foto: Guliver/AP Photo/Baz Ratner)

Velika moć

One se u prvome redu ogledaju u formiranju širokog sigurnosnog perimetra koji zadire u dubinu Izraelu susjednih zemalja, prije svega Libana i Sirije, i uništenju svih proiranskih organizacija u regiji, kako bi potom, zaštićen od iranskih “proxyja”, Izrael mogao krenuti u konačni obračun sa svojim najvećim regionalnim suparnikom – Iranom. Njegovu vojnu i tehnološku moć želi svesti na nivo koja dugoročno neće moći stvoriti egzistencijalnu prijetnju izraelskoj državi i njenim regionalnim interesima.

Zbog svega toga Teheran se sada ubrzano počeo približavati strateškom partnerstvu s Rusijom i Kinom, što je jasno demonstrirao ulaskom u punopravno članstvo BRICS-a ove godine, a ranije i u Šangajsku organizaciju. Naravno, to ne bi mogao da to nije odgovaralo i interesima Kine i Rusije, a onda i Indije. I konačno, da bi globalna geopolitička slika sadašnjih i budućih sukoba unutar suprotstavljenih interesa spomenutog geopolitičkog trokuta bila potpuna, ne smijemo zaboraviti ni treću ključnu regiju odnosno poprište njihova sukoba – Indopacifik.

I ondje Amerikanci imaju svoje “proxyje”, iako još ne toliko ratoborne, bez obzira na to što bi se upravo to moglo zaključiti iz izjava njihovih vođa ili ubrzane militarizacije njihovih društava – jer Kina je ipak ogroman zalogaj, teško probavljiv za bilo koga. Tu u prvome redu mislim na Filipine, Japan i Južnu Koreju. Kina je teško probavljiv zalogaj i zato što se na njenu stranu, iako još ne kao klasični vojni saveznik, posljednje dvije godine u tom najvažnijem geostrateškom dijelu svijeta aktivno uključila Rusija, ali i Sjeverna Koreja. Dakle, tri nuklearne države. Osim toga, tragična sudbina Ukrajine u ratu s Rusijom itekako je uvjerljiv primjer što se i drugim zemljama može dogoditi kada ratuju s velikim silama.

Konačni obračun

Tako da ćemo do daljnjeg Daleki istok odnosno Indopacifik nastaviti pratiti najviše u kontekstu međusobnog pokazivanja mišića i izbijanja povremenih incidenata koji će se još nastojati držati pod kontrolom. Jer ono što je nedvojbeno, i Kina i Rusija su odlučile prihvatiti američku rukavicu izazova kada je riječ o očuvanju američke globalne dominacije odnosno hegemonije, s tim da ju je Rusija zasad jedina prihvatila i u neposrednom vojnom smislu, bez svojih “proxyja”. Izrael je svojim proširenjem rata iz pojasa Gaze na Libanon nedvojbeno zaigrao opasnu igru.

Pritom se uzda u vječno savezništvo sa SAD-om, koje uopće nije upitno. Ali upitni mogu biti širi američki geopolitički interesi u sklopu kojih bi, eventualno, kako je to historija često pokazivala, na površinu mogao isplivati poznati američki pragmatizam, a potonuti agresivna vanjska politika u čijoj pozadini stoji ogromna vojna moć. Nakon što je pokrenuo neviđeno brutalnu vojnu operaciju u pojasu Gaze pod krinkom uništenja Hamasa u kojoj je najviše stradalo civilno stanovništvo, Izrael je bio osokoljen neutralnošću ključnih arapskih zemalja u smislu poduzimanja praktičnih poteza.

Sudbinu palestinskog naroda pragmatične arapske zemlje i monarhije očito su prepustile izraelskoj volji, svjesne svojih ograničenih vojnih mogućnosti i činjenice da su Sjedinjene Države čvrsto stale uz Izrael, čime bi one definitivno doživjele poraz i izgubile sve dosadašnje privilegije koje imaju zahvaljujući saradnji sa SAD-om i Zapadom u cjelini. Također, nakon što ni Iran nije vojno odgovorio po Izraelu, iako je tvrdio da će to učiniti nakon neviđenog izraelskog raketnog napada na predgrađe Teherana, kada su likvidirani visoki dužnosnici palestinskog Hamasa, izraelski državni vrh smatrao je kako je došao pravi trenutak i za konačni vojni obračun s Hezbollahom.

(Foto: Guliver)

Povrijeđeni ponos

U tom je smislu najprije pokrenuo “rat pejdžerima”, a nakon toga poduzeo i snažne zračne napade na jug Libanona, kao i prijestolnicu Bejrut, gdje je likvidirao harizmatičnog vođu šijitskog Hezbollaha Hasana Nasrallaha. Nakon svega toga mnogi su posumnjali u iransku odlučnost, pojavljivala se masa vijesti o tome kako je izraelska obavještajna služba Mossad “probušila” iranski sigurnosni aparat, čak su se pojačale spekulacije da je Mossad likvidirao i samog bivšeg predsjednika Ebrahima Raisija u proljeće ove godine, tj. da se tada nije dogodila obična helikopterska nesreća zbog tehničkog kvara, već da je bila riječ o klasičnoj diverziji u izraelskoj režiji itd.

Međutim, iranski državni vrh na čelu s ajatolahom Alijem Hameneijem sve one koji su posumnjali u njegovu odlučnost brzo je razuvjerio. I to na kakav način. Masovnim i historijski neviđenim napadom svojim balističkim projektilima po izraelskom teritoriju. Ali učinio je to tako da je gađao isključivo vojne objekte, pažljivo izbjegavajući razaranje civilne infrastrukture i civilne žrtve kako ne bi Izraelu odmah dao opravdanje za masovni protuudar po Iranu.

Ali kako je time povrijeđen izraelski ponos kao nikada prije i ugrožen njegov ugled kao najjače vojne sile na Bliskom istoku, dok je ugled Irana porastao na neviđenu razinu i kod njegovih tradicionalnih arapskih suparnika i u Turskoj i širom islamskog svijeta, svima je bilo jasno kako Izrael Iranu mora vojno uzvratiti. Samo je pitanje na koji način i po kojim ciljevima. Jer nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu Iranu odmah nakon njegovih udara najavio oštar vojni odgovor, iranski ajatolah Ali Hamenei je na višemilionskom skupu u centru Teherana upozorio na isto tako neizbježan novi oštri iranski vojni odgovor u tom slučaju po Izraelu. Štoviše, rekao je kako je era iranskog strateškog strpljenja završila.

Gubitak razuma

Teheran je dosad uvijek nudio ruku pomirnicu, prije svega SAD-u, zbog čega je nedvojbeno za predsjednika nakon Raisijeve pogibije i izabran reformator Masoud Pezeshkian. Teško da bi on bio izabran da politiku pokušaja pomirbe nije odobrio i sam konzervativni vrhovni vođa. Ali očito je da su u Teheranu bili u debeloj zabludi pa se Iran sada, shvativši svoju zabludu, i konačno odlučio za prihvaćanje izraelske rukavice izazova. Zbog toga je čak i očito umjereni Pezeshkian ovih dana preuzeo klasičnu ratobornu retoriku, svojstvenu konzervativcima.

I ovdje sada dolazimo do poznatog američkog pragmatizma i teze da su Sjedinjene Države one koje upravljaju Izraelom, a ne obratno, usprkos snažnom jevrejskom lobiju u SAD-u i njegovu ogromnom utjecaju na sve pore tamošnjeg života – politike, medija, visokog obrazovanja, filmske industrije i zabave itd. Primjerice, od 100 američkih milijardera čak ih je polovina Židova, ali sve je to ipak nedovoljno. Ključne američke elite nikada i nikomu neće dopustiti da iz njihovih ruku preuzme upravljačke poluge ne samo kad je riječ o SAD-u nego i o svijetu.

Time ne samo što nisu tačne tvrdnje brojnih svjetskih analitičara da Netanyahu želi gurnuti SAD u rat protiv Irana bez njegove volje, nego upravo suprotno: sve ono što Netanyahu radi posljednjih godinu dana pažljivo je dogovoreno s američkim stratezima i ni o kakvom izraelskom soliranju ne može biti riječi. Dakle, uprkos tome što se Netanyahu zaklinjao u brz i razoran izraelski odgovor Iranu, a najčešće su u tom kontekstu spominjana njegova nuklearna postrojenja ili rafinerije nafte odnosno naftna infrastruktura u cijelosti, stigla je vijest kako je nakon telefonskog razgovora Netanyahua i američkog predsjednika Joea Bidena odlučeno da Izrael ne napada te iranske strateške objekte. Navodno bi se napasti trebale samo iranske vojne mete. Dakle, slično kao što je to učinio Iran u napadu na Izrael.

 Benjamin Natenyahu (Foto: Guliver Image, AP Photo/Pamela Smith)

Moguća eskalacija

Naime, i moćne i utjecajne arapske zaljevske monarhije, od kojih neke na svojoj teritoriji imaju i američke baze, upozorile su Washington da Izraelu ne dopusti napade na iranska naftna postrojenja, jer im je Teheran signalizirao da će u protivnom stradati i njihova naftna industrija u Perzijskom zaljevu i da će ih Iran smatrati odgovornima ako Izrael i američke snage udare na Iran preko njihovih teritorija odnosno zračnog prostora. Očito je da je Washington itekako uzeo u obzir njihove strahove, kao i strahove za svoje vojne baze, ali ne manje i činjenicu da bi automatski došlo do naglog povećanja cijena nafte u svijetu, što Bidenovoj administraciji i demokratima nikako nije u interesu uoči američkih predsjedničkih izbora.

Hoće li sve to, skupa s izraelskim odgovorom isključivo na iranske vojne ciljeve, spriječiti opasnu eskalaciju ili će ipak dovesti do novog iranskog vojnog odgovora, a time i do pokretanja spirale međusobnih napada, što bi u konačnici dovelo do velikog rata, teško je reći. Zavisi od intenziteta i opsega izraelskog napada, ali i o visokoj politici.

Kad smo kod ove potonje, sigurno ne slučajno, 11. oktobra u Aškabatu su se prvi put sastali ruski predsjednik Vladimir Putin i iranski predsjednik Pezeshkian, a nakon protokolarnog susreta dvije delegacije, razgovarali su u “četiri oka”.

Ono što je dosad poznato, Pezeshkian je Putinu rekao: “Uzimajući u obzir volju duhovnog vođe islamske revolucije, naši odnosi bi se trebali poboljšavati i jačati iz dana u dan. Sada imamo puno prilika i moramo pomoći jedni drugima. Naša su načela slična, naše pozicije u međunarodnoj areni slične su vašima. Odnosi između Irana i Rusije strateški su i iskreni.” S druge strane, samo nekoliko dana prije toga demokratska kandidatkinja na predsjedničkim izborima Kamala Harris u intervjuu CBS-u na pitanje novinara koju državu smatra najvećim američkim neprijateljem, odgovorila je Iran.

Donald Trump (Foto: Guliver) 

Krivi potez

Zanimljivo, Rusiju je negdje “zaboravila”. A kako isto tako misli i Trump, jasno je da će američki obračun s Iranom preko Izraela biti centralna vanjskopolitička misija buduće američke administracije, ko god joj bude na čelu. U tekstu izraelskog historičara Arija Shavita u utjecajnom američkom mediju Foreign Affairs od 5. oktobra pod naslovom “Šta je Izrael izgubio”, autor je najprije govorio o pogreškama koje je učinio izraelski državni vrh pokrenuvši napad na pojas Gaze, zbog čega je Izrael izgubio ugled u svijetu, a kasnije je dao svoju recepturu šta Izrael i SAD trebaju učiniti.

Iz teksta ću izdvojiti samo, po mom mišljenju, najzanimljivije dijelove, tj. objaviti autorove stavove u nizu odvojenih citata: “Ali vlada premijera Benjamina Netanyahua izabrala je drugačiji put. Pokrenula je rat u Gazi bez međunarodnog legitimiteta, diplomatske podrške ili čak sveobuhvatne strategije. Primijenila je golemu vojnu silu bez ocrtavanja jasnih i ostvarivih političkih ciljeva i bez jasne teorije pobjede. I čak iako je izveo impresivan niz napada koji su ponizili miliciju Hezbollaha koju podržava Iran u Libanonu i osbranio se od baraža balističkih projektila iz Irana, nije skovao opću strategiju. Izrael je tonuo sve dublje u močvaru Gaze, zanemarujući rasvjetljavanje regionalnog i globalnog konteksta sukoba. Ukratko, išao je na ruku svojim neprijateljima, Iranu i Hamasu.

… Njegov vojni napad na Gazu bio je jednako težak i kratkovidan kao američka kampanja u Vijetnamu prije gotovo 60 godina. Iako je izazvao međunarodni bijes, nije uspio postići odlučujuću pobjedu ili mirno rješenje.” “… Rezultati su jasni: najpravedniji rat u historiji Izraela mnogi širom svijeta vide kao brutalan i nemilosrdan, nepoštenu bitku između izraelskog Golijata i palestinskog Davida.

Odjek borbe

Malo ko prepoznaje ili razumije ulogu Irana i njegovih partnera u Moskvi i Pekingu; manje ih još vidi rat kroz prizmu džihadističke prijetnje zapadnim vrijednostima. Zbog užasne kombinacije izraelskih strateških pogrešaka, zapadnog historijskog sljepila i propagandnih mašina autoritarnih sila, ljudi širom svijeta vide Izrael kao imperijalnog negativca, umjesto da shvate da su Hamas i Hezbollah ti koji podržavaju većinu današnjih agresivnih carstava. Umjesto da se doživljava slično kao ukrajinska borba protiv Rusije, rat u Gazi doživljava se kao drugi vijetnamski rat, ili još jedan alžirski rat, ili odjek borbe za očuvanje aparthejda u Južnoj Africi.

… Izraelski rat u Gazi vodio se kočoperno i neuspješno, ubijajući i ranjavajući desetke hiljada civila. Nasuprot tomu, njegova zračna kampanja u Libanonu dosad je izvedena sa zapanjujućom preciznošću i oštrinom. U roku od deset dana u septembru jevrejska je država povratila svoju najvažniju stratešku prednost: odvraćanje. Širom Bliskog istoka ponovno je percipirana kao strašna nacija koja može oslabiti svoje neprijatelje. … Ali početkom oktobra, nakon briljantnog napada na Hezbollah, uslijedila je kopnena operacija koja je povećala rizik od okrutnog rata čizmama na zemlji i regionalne vatrene oluje.”

“Gotovo 200 iranskih projektila gađalo je izraelske lokacije, uključujući sjedište Mossada, nuklearni reaktor u Dimoni i strateške zračne baze, ne ostavljajući Izraelu drugog izbora nego da uzvrati udarac. Postalo je sasvim jasno da taktički genij koji je Izrael pokazao prošlog mjeseca nije bio dio sveobuhvatnog strateškog i političkog okvira. Nije pružio nikakva temeljna rješenja za duboko ukorijenjene probleme koji su doveli do debakla 7. oktobra i karakterizirali ponašanje Izraela nakon tog traumatičnog događaja.

Neviđena katastrofa

… Ono što se danas događa na Bliskom istoku nije izolirani događaj niti je to samo još jedna runda neprijateljstava. Ono što je počelo prošlog oktobra višedimenzionalni je događaj čiji je opseg veći od svega što se dogodilo u 21. vijeku.

Jevrejima, barem onima koji o svemu odlučuju u ime tog drevnog naroda koji je tako puno dao ljudskoj civilizaciji, očito je dosadilo čekanje Mesije već više od 5.000 godina. Kako za Mesiju nisu željeli priznati Isusa Krista, ti Jevreji možda sada misle da bi im mesija mogao postati Benjamin Netanyahu, koji bi im opet, nakon toliko čekanja, mogao stvoriti neku novu i sigurnu jevrejsku državu ognjem i mačem.”

Ako je suditi prema riječima izraelskog historičara, ali i konstataciji Kamale Harris da je sada Iran najveći američki neprijatelj, najmanje što na Bliskom istoku možemo očekivati jest mirotvorstvo, mir i stabilnost. Puno više opasno zaoštravanje, veliki rat i neviđenu katastrofu. Spas bi mogao biti jedino u eventualnom američkom pragmatizmu, ali čini se da ni od njega neće ostati previše s obzirom na to da je utjecaj SAD-a u svijetu sada vjerovatno ugroženiji nego ikad. Zbog ugroženosti američkih ekonomskih i financijskih interesa opcija igre va bank možda je postala i najdominantnija unutar američke “duboke države”.

Kamala Harris (Foto: Guliver Image/AP Photo/Alex Brandon)

Rusi će pokušati iskoristiti BRICS da dobiju podršku za rat

Od 22. do 24. oktobra u ruskom Kazanu, simboličnoj geografskoj razdjelnici između istoka i zapada, održat će se nikad veći summit grupe BRICS. Kada to kažem, ne mislim isključivo na činjenicu da je ove godine broj članica dvostruko porastao, s pet na deset, nego još više zato što će se ondje okupiti čak 32 zemlje, od kojih će 24 biti predvođene svojim predsjednicima. Osim Putina, kao domaćina, bit će ondje kineski vođa Xi Jinping, indijski premijer Narendra Modi, brazilski predsjednik Lula da Silva, predsjednik JAR-a Cyril Ramaphosa, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian, saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, egipatski predsjednik Fatah al-Sisi, čelnici Malezije, Indonezije itd., kao i generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres.

S obzirom na to da, naravno, nema niti jednog predstavnika združenog Zapada, jasno je da je riječ i o političkoj, a ne samo geografskoj razdjelnici istok – zapad u ruskom gradu ljepotici, kako ga od milja zovu – Kazanju, administrativnom središtu Republike Tatarstana. Ruski analitičari i mediji sada zbog toga govore o potpunom trijumfu ruske diplomacije, dok je, istodobno, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ovih dana bio prisiljen izjaviti kako se ipak odgađa “njegova” druga mirovna konferencija o Ukrajini.

Naravno, o ruskom diplomatskom trijumfu moći će se suditi tek nakon završetka summita u Kazanju i objave njegovih rezultata. Međutim, sam njegov opseg, kao i interes za njega diljem svijeta, nedvojbena je potvrda kraha zapadne politike izolacije Rusije na međunarodnoj razini.

Hoće li BRICS ovoga puta ići na zatvaranje ukrajinskog rata sa svojim prijedlogom, hoće li pozvati Izrael i SAD na miran suživot s Iranom, i hoće li donijeti neke nove financijske ili platne instrumente za zaobilaženje dolara i SWIFT-a s ciljem izbjegavanja američkih neposrednih i sekundarnih sankcija, tek ćemo na kraju vidjeti.

Židovi su na sebe navukli mržnju kakva se na pamti od holokausta

Ovaj novi sukob označava kraj zlatnog doba od pet desetljeća za Izrael, tokom kojeg je oaza slobode uživala stratešku nadmoć nad silama tiranije i fanatizma koje je okružuju. Također označava kraj osam desetljeća dugog jevrejskog zlatnog doba, tokom kojeg je kolektivna krivnja za holokaust obuzdala i potisnula antisemitizam. I označava kraj osam desetljeća američkog zlatnog doba Pax Americana koje je svijetu dalo relativnu stabilnost, prosperitet, slobodu i mir.

U mnogočemu, svijet se vraća u prošlost. Izraelci vode rat kakav nisu vodili od 1948. godine. Jevrejsku dijasporu potresla je erupcija mržnje kakva se nije dogodila od holokausta. A Amerikanci se suočavaju s izazovom sličnim onom s kojim su se suočili Franklin Roosevelt i Harry Truman 40-ih godina prošlog stoljeća. Sa svoje strane, Sjedinjene Države moraju prepoznati jednostavnu istinu. Teheranski ajatolasi neće stati sve dok vjeruju da su historija – i Kina i Rusija – na njihovoj strani. Iran će nastaviti širiti svoju sferu utjecaja i ugrožavati civilizaciju. Stoga Amerikanci ne mogu živjeti u ugodnoj izolaciji između Atlantika i Pacifika.

Ne smiju ignorisati opasne razvoje koji brzo mijenjaju svijet. I okvir koji je stabilizirao svjetski poredak nakon 1945. i okvir koji ga je stabilizirao nakon 1990. suočavaju se s novom prijetnjom. Prvi napad dogodio se s ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. Drugi je bio upad Hamasa u Izrael u oktobru 2023. Ako Zapad brzo ne usvoji realističnu i odlučnu politiku, treći bi se mogao dogoditi kada Iran provede svoj prvi test nuklearnog oružja ili kada iranski projektili poraze svu odbranu i obruše se na Tel Aviv ili Dubai.