Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

U borbama protiv Hezbollaha izraelska vojska prošlog tjedna izvršila je tenkovski napad na bazu Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNIFIL) u Ramyahu, u južnom Libanonu, što je oštro osuđeno u svijetu, a francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da je UN 1947. osnovao državu Izrael i da Svjetsku organizaciju moraju poštovati. Macron je upozorio vladu Izraela da ne može ignorirati odluke Ujedinjenih naroda i napadati mirovne snage. Macron je pozvao izraelsku vladu da zapovijeda prekid borbenih dejstava, što je Netanyahu odbio. Izraelski ministar energetike Eli Cohen optužio je mirovne snage UN-a u južnome Libanonu nazvavši ih beskorisnim jer nisu uspjele zaštititi Izraelce od napada Hezbolaha i pozvao ih da se povuku. Prethodno Tel Aviv nije dopustio generalnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu da dođe u Izrael, što je presedan u povijesti Svjetske organizacije. Izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz zamjerio je Guterresu što nje osudio Iran zbog raketnog napada na Izrael proglasivši ga nepoželjnim. Dodao je da će “Izrael nastaviti braniti svoje građane i očuvati nacionalno dostojanstvo, sa Antonijem Guterresom ili bez njega”.

Zbog ovog što se događa danas na Bliskom istoku, treba podsjetiti na to da je na Općoj skupštini UN-a 1947. usvojen plan o podjeli Palestine na arapsku i židovsku neovisnu državu s ekonomskom unijom i sa posebnim međunarodnim režimom za grad Jerusalem; Rezolucijom je određeno da se britanske oružane snage povuku iz Palestine 1. kolovoza 1948. godine. Prije donošenja te rezolucije, Vijeće sigurnosti je 19. ožujka 1947. ocijenilo da se rješenje pitanja Palestine neće moći postići mirnim sredstvima. Sukobi su kulminirali 15. svibnja 1948. godine nakon što je Ben Gurion proglasio državu Izrael, a Egipat, Sirija, Libanon i Jordan su novoj državi objavili rat i poslali vojnu pomoć Palestincima. Kad je 1949. prestao taj rat, Izrael je uspostavljen na većem dijelu teritorije, dok su Egipat i Jordan kontrolirali Pojas Gaze, odnosno Zapadnu obalu. Naredni rat izbio je 1967, kada je Izrael okupirao Pojas Gaze, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i Sinajski poluotok. Taj teritorij do danas je ostao pod okupacijom osim Sinaja, koji je mirovnim sporazumom 1979. vraćen Egiptu. Jordan se odrekao teritorijalnih pretenzija nad Zapadnom obalom u korist Palestinaca i 1994. potpisao mirovni sporazum sa Izraelom.

Od 2006. palestinska strana podijeljena je između Fataha, koji dominira Palestinskom samoupravom na Zapadnoj obali, i Hamasa, koji je preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze. Izraelska strana je također doživjela politički preokret: održana su četiri izbora za zakonodavnu vlast u razdoblju od dvije godine i kormilo u državi je od 2013. u rukama desničara. Netanyahu je jedini uz Davida ben Guriona koji je tri puta biran na mjesto predsjednika vlade. Najnovija runda mirovnih pregovora počela je u srpnju 2013, ali su 2014. pregovori suspendirani. Od 2006. Hamas i Izrael vodili su pet ratova, od kojih je posljednji započeo 2023. godine i Izraelci su do sada pobili oko 50 tisuća civila u Gazi, među kojima i veći broj djece.

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kolega Slobodan Stajić i ja smo u Klubu Oslobođenja, koje je tada bilo u Titovoj ulici u Sarajevu, razgovarali s našim istaknutim kolegom, urednikom Rizom Mehinagićem (1922-2005) o situaciji na Bliskom istoku, odakle je on bio dopisnik. Pitali smo ga zašto se toliko ratuje na području sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije, a on nam je kratko odgovorio – zbog teritorije. Suština je, rekao je, u tome što Izrael ne želi da to područje dijeli s Palestincima i sprečava formiranje palestinske države u svom susjedstvu, a američka vojna podrška Izraelu garantira njegovu superiornost. Sjećam se da nam je tada objasnio i odakle izraz cionizam. Naime, u 19. stoljeću među europskim Židovima došlo je do oživljavanja nacionalnog identiteta i zahtjeva za obnovu vlastite države u Levantu, a taj pokret dobio je ime cionistički po brdu Cion na kojem se nalazio židovski hram. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u “njihovu zemlju”, a kulminaciju doživljava 1948. godine osnivanjem izraelske države. Inače, kolega Mehinagić bio je dopisnik prvo u Bejrutu, a kad je u Libanonu 1975. počeo građanski rat, bio je primoran svoje dopisništvo preseliti u Kairo. Pomenuti oružani sukobi su ga, rekao je, podsjetili na njegove ratne dane u partizanima, kad je bio skojevac.

Na kraju, po mnogim mišljenjima, Izrael neće uspjeti vratiti svoje stanovnike na sjever države vođenjem sveopćeg rata protiv Hamasa, Hezbollaha i Irana, a uz to trpi znatne gubitke koje pokušava sakriti. Uostalom, veća skupina Izraelaca je na više prosvjeda upozorila vlast da joj je dosta rata i premijera Netanyahua.