Piše: ANDREJ NIKOLAIDIS

U maju 1985. američki je predsjednik Ronald Reagan, u pratnji njemačkog kancelara Helmuta Kohla, položio cvijeće na Vojničkom groblju u Bitburgu, tadašnja Zapadna Njemačka. Ispostavilo se da je na tom groblju sahranjeno i 49 pripadnika SS-a. Uprkos snažnom protivljenju jevrejskih organizacija, Reagan nije odustao od ceremonije.

Novinski izvještaji tog vremena njegovu su odluku povezali sa Kohlovim pristankom da Amerika u Njemačkoj postavi Peršinge II usmjerene ka Rusiji. Reagan je odbio sve zahtjeve da od posjete odustane, poručivši kako to ne može učiniti Kohlu, jer mu je “dužan”. 

Nije se radilo samo o tome. Snažna njemačka ekonomija bila je fundamentalni američki interes. Nakon II svjetskog rata, Amerika je pogurala obnovu Njemačke i od nje stvorila svog izabranog privilegovanog partnera-slugu. O tome je Varoufakis pisao u “Globalnom minotauru”.

Pod Globalnim minotaurom Ianis je mislio na Ameriku. Ali nije potrebno mnogo znanja niti inteligencije da se shvati da je to, ujedno, ime i za svjetski ekonomski sistem.

Varoufakis je tvrdio kako Minotaur djeluje „poput divovskog usisivača koji uvlači višak tuđe robe i kapitala. I premda je takav „aranžman“ utjelovio najveću zamislivu neravnotežu u planetarnim razmjerama (...) ipak je doveo do nečega što je nalikovalo na globalnu ravnotežu (...) Vodeće svjetske privrede koje stvaraju višak (na primjer Njemačka, Japan i kasnije Kina) i dalje su masovno proizvodile robu koju je Amerika upijala. Gotovo sedamdeset posto zarade koju su te zemlje ubirale u globalnim razmjerama potom se vraćalo u Sjedinjene Države u obliku dotoka kapitala na Wall Streetu“.

Stalni dotok sredstava iz ostatka svijeta u SAD nalik je na žrtve koje su Minotauru podnosili stari Grci.

Varoufakis: „Kada su SAD izgubile ulogu države s viškom na platnom bilansu, sudbina Globalnog plana bila je zapečaćena. Kao što smo vidjeli, SAD su preokrenule novi dvostruki deficit u svoju prednost. Umjesto napuštanja uloge hegemona i pokušaja smanjenja deficita, učinile su baš suprotno: ojačale su hegemoniju rastom deficita! A kako se deficit mora finansirati, ključ za drugu poslijeratnu fazu bio je u tome da ostatak svijeta generiše cunami kapitala usmjeren prema Njujorku“.

Tu leži bit Reaganova performansa na groblju u Bitburgu: Minotaur je poslao cvijeće palim SS borcima, a Njemačka pare na Wall Street. I svi sretni.

To je ujedno bit EU performansa na Vojničkom groblju u Bratuncu. Oni Vučiću cvijeće za srpske vojnike, Vučić njima litij. 

Ako su stvari na ovome svijetu – koji je, vele, najbolji od svih mogućih – postavljene tako da se za nacističke zločine može platiti bezuvjetnom podrškom ubijanju palestinske djece, iz toga proizilazi da je za folcvagenov srpski litijum poželjno platiti mrtvim Srebreničanima.

Za moj ukus, u pitanju nije politika, nego dokaz da kapitalizam ne preza ni od nekrofilskih praksi. No stvari stoje tako: kapitalizam ne počiva samo na beskrajnoj eksploataciji živih, nego i mrtvih. Jer mrtvi imaju golem simbolički kapital. Koji sagorijeva bolje čak i od fosilnih goriva.

Da, stvari stoje tako: zaludni su tantrumi uvrijeđenih. Biti neprekidno uvrijeđen znači neprekidno biti donji. O tome bi, evo vam doista dobronamjeran savjet, morala računa povesti bošnjačka politička i intelektualna elita. O tome da ih logika viktimizacije ne dovede do sljedećeg: jednima litij, drugima Srpski svet, a njima status žrtve.

O sljedećem vam govorim. Vučić igra. Vi kukate. Kome? The World Won’t Listen, što bi rekli The Smiths. Bog neće pomoći, što bi rekao sjajni hrvatski pjesnik Marko Pogačar.

Vučić u Bosni koristi istu strategiju kao i u Crnoj Gori: konstantno neselektivno soft power bombardovanje. Jedan dan Prijedorom maršira Vojska Srbije; drugi dan stiže najava da će mir u Bosni čuvati MUP Srbije; treći dan biće nešto treće. Jedan dan sluganskom, bijednom parlamentu u Podgorici nameće Rezoluciju o Jasenovcu; drugi dan na Lovćen postavlja kapelu Kralja Aleksandra, simbol srpske okupacije Crne Gore; treći dan uvodi srpski kao službeni jezik.      

Vučićeva startegija je, u biti, varijacija onoga što je Mladić svojevremeno, tokom bombardovanja Sarajeva, formulisao kao „Raspameti!“.

Vučić je okupirao Podgoricu. Sarajevo nije i neće. Ali polako steže obruč oko njega. U tome mu ne treba pomagati iracionalnim, kontraproduktivnim politikama koje, umjesto ka racionalnom rješenju, teže uzaludnom emotivnom pražnjenju.