Protesti zbog iskopavanja litijuma poslednji su u nizu okidača nagomilanog nezadovoljstva nezanemarljivog dijela građana Srbije. Ujedno su i među najozbiljnijima – nisu vlasti projekat Jadar, uostalom, dugo skrivale od javnosti da bi odmah u junu, poslije lokalnih i ponovljenih beogradskih izbora, pokušale da njegovu realizaciju predstave kao veliku pobjedu svoje politike. Ispostavit će se, neuspješno. Makar zasad.

„Možemo da kažemo da krizni PR sad već više rukovodi vlastima nego što vlasti rukovode njime. I dobro je što je tako, jer stvara prostor za dijalog koji smo dugo očekivali, a koji je izostajao, ako se to dijalogom može nazvati. Više je to jedna vrsta ultimativnog zahtjeva za promjenama. Tema je litijum, a zapravo briga o našem okruženju, i tu nema podjele, jer razgovor o budućnosti isto je što i razgovor o tome gdje ćemo svi živjeti. Lako je pohlepi pojedinaca dati još jedan krug, kao i zasljepljenosti gotovo čitavog društva, koje je tako usmjereno. Ipak, neko tom budućnošću mora upravljati, i to na način koji nam dopušta da vjerujemo da je svetlija nego što inače o njoj mislimo. To može neko ko je ne samo politički i moralno odgovoran, već i istinski brine o zemlji u kojoj će živjeti. One koji žele da iz zemlje pobjegnu svakako nije briga šta će se s nama, ostalima, desiti“, kaže za Radar Zoran Hamović, glavni urednik i direktor izdavačke kuće Klio, predsjednik Političkog savjeta Pokreta slobodnih građana.

Pribjeglo se i oprobanim tehnikama, pa se ponovo priča da se predsjedniku Srbije radi o glavi. Kao konspirator se pominje Dragan Šolak. Zašto je vlastima lakše da pričaju o referendumima i mogućim atentatima, performativno „odu“ u narod, ali ne i da se upuste u politički dijalog?

Jer ga nikad nismo imali. U svakoj uređenoj zemlji, opozicija treba da bude konstruktivna, njeni prijedlozi treba da popravljaju vlast, a ne da se protiv nje bore. Došli smo do crno-bijelog filma u kojem imamo neprekidan sukob koji nimalo nije plodotvoran, ni za jedne ni za druge, a ponajmanje za građane. Stvorena je atmosfera velikog nepovjerenja zato što niko ne gradi društvo, već ga svi uspješno razgrađuju. U uslovima zarobljenih i privatizovanih institucija, za konstruktivan dijalog nema mjesta – opozicija nema s kim da razgovara. Zato imamo odlazak u odabrani narod, performans s ciljem da se prikaže dobra volja i neutrališe nezadovoljstvo, da se ukaže odakle dolazi opasnost i preporuči zbijanje redova naroda i vlasti, odnosno nosioca vlasti.

Defokusiranje problema jeste jedna od važnih alatki vlasti u komunikaciji. Nešto što je potpuno beznačajno se u javnosti naduva da zaliči na veliki problem, a s druge strane se ozbiljni problemi umanjuju

Više puta je od 2016. predsjednik posegnuo za istim obrascem – delegitimisati masovne demonstracije, a onda reći da će se razgovarati s građanima, ali ne i „lopovima iz opozicije“. Da li ovakvi manevri umiruju postojeće nezadovoljstvo?

Nisam siguran. Riječ je o manipulativnim aktivnostima u kojima se razlozi i smisao uličnog bunta obesmišljavaju. Pažnja javnosti medijski se usmjerava na „neprijatelje“ koji su demonstracije organizovali. Defokusiranje problema jeste jedna od važnih alatki vlasti u komunikaciji. Nešto što je potpuno beznačajno se u javnosti naduva da zaliči na veliki problem, a s druge strane se ozbiljni problemi umanjuju. Kad o problemima može da se razgovara, može se doći i do nekog rješenja. Sadašnjim vlastima javni dijalog o rešenjima nije potreban, već manipulativni prostor za nametanje „rešenja“ koja su drugo ime za alhemiju preinačenja privatnih interesa u javne ili državne. Stoga nije prirodno da u tom procesu učestvuju „lopovi iz opozicije“.

Zoran Hamović (Foto: Goran Srdanov/Radar)

Duga je lista neprijatelja – od Dragana Đilasa, Saše Jankovića i Sergeja Trifunovića, preko Sava Manojlovića i Vuka Jeremića, do Aleksandra Jovanovića Ćute i mnoštva drugih… Funkcija državnog neprijatelja je vječna, a njeni vršioci se smjenjuju. Šta ih kandiduje?

Ideja o sigurnosti pobjede. Napad je najbolja odbrana. Proglase neprijateljem naroda nekoga ko se, realno govoreći, nikakvim neprijateljstvima niti bavi, niti ima tu potrebu i kapacitet, a uz to javnost medijski zasipaju lažima o njemu i tabloidima oblikuju njegovu „negativnu harizmu“ u društvu, kako bi se stvorio utisak ravnopravnosti moći. Tako kroz „fer odbranu“ od ravnopravnog neprijatelja medijski održavaju sopstvenu važnost. Toliko se sigurno osjećaju da dežurnim neprijateljima mogu da se bave olako. Ponekad imam utisak da sjede u kafani i prave šale. I državu samu i upravljanje njom posmatraju kao kafansku priču. Nama bude teško da uopšte pomislimo da je to taj nivo neozbiljnosti, ali kada pogledate profile, obrazovanje i kapacitete tih ljudi, lako je povjerovati da oni iz kafanske priče i ne izlaze…

Više nego ranije, čini se da su vlasti počele da prorežimske medije koriste kao ispostavu za svoje odnose s javnošću. Koju funkciju imaju glasila koja u ovim okolnostima tek prenose, neretko na isti način, riječi predsjednice Skupštine, predsjednika Srbije, članova vladajuće koalicije?

Učestvuju u kampanji koja neprekidno traje. To nisu prorežimski mediji, to su prorežimski arsenali oružja kojima se vlast služi. Od oruđa za komunikaciju, mnogi mediji su postali oružje za neutralisanje zdravog razuma. Više ne moramo da izlazimo na bojno polje s kopljima i pištoljima, ovako je mnogo ubojitije. U oblikovanju poželjne javnosti, nijedna sekunda ne smije da bude prepuštena neprijatelju. Prostor za slobodno i kritičko izražavanje suštinski ne postoji. Nema medija koji ga omogućavaju, a koji pokrivaju dovoljno široki javni prostor. Suprotstavljanje stvaranju dirigovane javnosti je utoliko teže. Jer, neko je vlasnik tog medijskog oružja, a neko je vlasnik vlasnika. Ni novinari ni njihovi gosti ne mogu da slobodno biraju teme i o njima govore. Neko ih je postavio, ili, da budem precizniji, kupio, autocenzura radi svoje… Nemoguće je da vaše kolege drugačije interpretiraju ili tumače riječi predsjednice Skupštine, predsednika ili bilo koga iz redova vladajuće koalicije. Za biltensko izvještavanje nisu neophodna pouzdanost i istinitost, dovoljna je agresivna rutina.

Neko je vlasnik medijskog oružja, a neko je vlasnik vlasnika. Ni novinari ni njihovi gosti ne mogu da slobodno biraju teme i o njima govore. Neko ih je postavio, ili, da budem precizniji, kupio

Predrag Sarapa je prije desetak godina, recimo, u jednom intervjuu dao vrlo preciznu dijagnozu društveno-političke situacije pod SNS-om, da bi potom prešao u njihov tabor. I nije jedini. Da li su i kako znali da će taj tabor biti pobjednički?

Prije bih to pripisao nekoj vrsti odabrane, svjesne naivnosti. Period o kojem govorite mogli bismo nazvati vremenom prvobitne medijske akumulacije i divljeg partijskog kapitalizma. Nisu bile skromne ni želje, ni obećanja ljudi tek pridošlih na vlast, kao ni moć koju su dobili. To im je omogućilo brzo zaposjedanje najvećeg broja medija u Srbiji. Objektivno informisanje, priče o velikim političkim i društvenim idejama, obrazovni programi, kultura, zamijenjeni su retardizujućim programima rijaliti usmjerenja. Mnogi novinari prešli su u „novinare“ i pristali da rade u takvim pobjedničkim uslovima novostvorene medijske zajednice. Dakle, znali su šta čine, a kako su sebi i drugima objašnjavali svoju odluku, to i nije više važno… Oni su sada dijelovi pobjedničke mašine.

Da li vas je iznenadilo postavljanje bivše premijerke Ane Brnabić na mjesto predsjedavajuće Narodne skupštine, institucije u kojoj bi dijalog trebalo da se odvija?

Nema tu velikog iznenađenja, ali možemo da pokušamo da shvatimo razloge takve i sličnih odluka. Krug onih na koje se prvi čovjek može oslanjati nije tako veliki. On ne traži sposobne ljude i ljude s kvalifikacijama, nego one koji su mu odani i u koje ne želi da sumnja. Potrebni su mu bespogovorni izvršioci odluka, budući da je predsjednik Srbije jedina institucija, jedini organ koji funkcioniše. Drugo, svi ti ljudi iz njegovog okruženja imaju određenu vrstu grijeha, nedostatka ili problema sa kojim su ili zbog kog su i ušli u partiju, od Srpske radikalne stranke do Srpske napredne stranke, i u vlast, pomoću kojeg ih on kontroliše. To je zagrljaj iz kojeg nema izlaska. On je vlasnik njihove sudbine, jer na raspolaganju ima ono što oni nemaju, a žele. Oprašta im manjkavosti i daje im mogućnost da u društvenom životu učestvuju s privilegijama koje ne bi mogli ni da zamisle, da su ostali na nekim ranijim pozicijama. Naprosto, daruje im društvenu važnost – koja im ne pripada. Stoga prvi čovjek dobija mrežu odanih izvršilaca koja radi vojnički pokorno i disciplinovano.

Zoran Hamović Foto: Goran Srdanov/Radar

Da vam je neko 2007, prije nego što će SNS nastati odvajanjem od SRS, rekao da će 2024. vladati u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije, šta biste rekli?

Možda ću vas iznenaditi, ali to mi nije djelovalo nemoguće. Komunikacija koju je uspostavljala Demokratska stranka sa Zoranom Đinđićem na čelu i svi okupljeni oko nje bila je usmjerena ka razvoju i zahtjevala od ljudi da više rade na sebi, pa samim tim i na unaprjeđenju društva. SPS se zamorio od romanse sa demokratskim optimizmom. Priklonio se pragmatičnijem modelu populističkog vladanja i uređivanja društvenih aktivnosti. SNS ne traži nikakav stvarni trud, zalaganje i razvoj, već se služi najdelotvornijim oblicima podsticaja, komunicira koruptivnim metodama i alatkama koje ih upotpunjavaju. Jedan sendvič i jedna crvena, to je tačno programirano za određenu, najširu društvenu grupu kod koje ta vrsta komunikacije uveijk uspjeva. S intelektualcima je malo drugačije. Uzima se jedan po jedan, korumpira se na različite načine. Akademska zajednica u priličnoj mjeri šuti. Litijum je uspio da probudi jedan dio savesnijih intelektualaca, ali i dalje ima onih koji šute. A njihova šutnja je odobravanje, što za budućnost može biti veoma opasno.

Na protestima je nepovjerenje u opozicione partije dovoljno veliko da je njihovo članstvo poželjno samo u svojstvu demonstranata. Dobrom dijelu birača se čak čini da je trenutno veća politička odgovornost na opoziciji nego na vlastima, jer od njih znaju šta da očekuju?

Opozicija je uglavnom sačinjena od građana koji ne žele da dopuste da njihova prava budu ugrožena i zloupotrebljena. Pobunjeni pojedinci našli su se u pokretima koji su digli glas za zaštitu javnog interesa i raspoloživih društvenih i prirodnih resursa zemlje. Malo je onih političkih organizacija dužeg trajanja, koje raspolažu ozbiljnom infrastrukturom i koje mogu da širom Srbije stvore željeni komunikacijski prostor sa građanima. Očekivati od opozicije više nego od vlasti posljedica je zamjene teza. Opozicija je preuzela odgovornost u skladu sa svojim kapacitetima i brojem ljudi koji žele da budu aktivni u društvenom životu, a koji žrtvuju više od svog vremena. Primjedbe su dobrodošle i ne mislim da u opoziciji postoji neko ko neće primiti konstruktivnu kritiku. Kada čujem da u Srbiji nema ozbiljne opozicije, da nema lidera, uvijek kažem da to nije tačno. Postoje nosioci drugačijih ideja, mladi daroviti ljudi, koji upravo sazrijevaju, postaju ozbiljni i odgovorni političari. Ne bih bio nestrpljiv.

Posetu direktora CIA Vilijema Bernsa Beogradu vlast je prećutala, iako je predsjednik ranije govorio da prestonica Srbije liči na Kazablanku…

Svaki gost sa dobrim namjerama je dobrodošao. Ali budući da nemamo informacije zbog čega je dolazio, ostaje prostor sumnje i nagađanja. Razumjećete razloge, meni je mnogo bliže i više bih volio da nam dolaze umjetnici i naučnici, pravi poslovni partneri, a ne lažni investitori i politički nalogodavci. Ovakva posjeta nam ukazuje da Srbija trenutno nije mjesto atraktivne kreativne energije, već zona povišenog rizika, pa je logično da je posjećuje neko ko donosi upozorenja ili zahtjeve. Beograd sada možda i jeste Kazablanka, mjesto gdje se razni ljudi okupljaju kako bi razmjenili važne informacije. Nažalost, nećemo znati blagovremeno da li je riječ o dogovorima i poslovima koji su dobri za nosioce vlasti, ali ne i za interese zemlje i svih građana. Osjećam posebnu nelagodu zbog tragikomične situacije kad predstavnici vlasti optužuju lidere i istaknute članove opozicije da su strane sluge i plaćenici, neprijatelji naroda i države itd…

Zoran Hamović (Foto: Goran Srdanov/Radar)

Da li će pitanje eksploatacije litijuma moći da ujedini opoziciju u političkoj artikulaciji, što je u maju i junu, nakon raskola po pitanju izlaska na izbore, djelovalo nemoguće?

Vjerujem da može, ali bih više volio da mogu da kažem da će tako sigurno biti. Imali smo prilike da vidimo da opozicija jeste u stanju da se ujedini, ali treba imati u vidu da se stvari ne mogu na silu gurati. Vještačko ujedinjavanje ne donosi poželjne i dugotrajne plodove. Insistiranje na ujedinjavanju po svaku cijenu potencijalno je štetno. Ljudi koji se bave politikom imaju odgovornost da razmišljaju dugoročno, planiraju i sprovode svoje zamisli. Stoga se naredni period može smatrati vremenom sazrevanja i konsolidacije opozicije.

Vještačko ujedinjavanje ne donosi poželjne i dugotrajne plodove. Insistiranje na ujedinjavanju po svaku cijenu potencijalno je štetno. Ljudi koji se bave politikom imaju odgovornost da razmišljaju dugoročno, planiraju i sprovode svoje zamisli

Klio postoji od 1990. godine i kao osnivač izdavačke kuće prisustvovali ste raznim lomovima i promenama. Kako ocjenjujete izdavačko tržište danas u odnosu na ranije periode?

Kao redakcija trudili smo se da razvijamo društveno angažovanu kuću. Kao odgovor društvenoj konfuziji devedesetih. Svoj zadatak videli smo u intelektualnom mentorstvu i podsticaju slobodnim i samostalnim građanima. Oblasti kao što su prevedena proza, esejistika, studije kulture, istorije, teorije i istorije umetnosti, studije medija, psihologije, teorije obrazovanja, kao i marketing i menadžment u kulturi bile su predstavljene literaturom koju smo prevodili s različitih jezika. Nova i drugačija iskustva, potrebna u formalnom i neformalnom obrazovanju, određivala su našu trodecenijsku izdavačku politiku. A evo i odgovora na vaše pitanje, koji vam se sam nameće. U društvenom ambijentu u kome je najveći broj političara dobio diplomu na poklon ili je kupio, fakultet i srednju školu završio za godinu dana, a mnogi su doktorat stekli za nekoliko dana, teško je motivisati mlade ljude da svoje vrijeme posvete čitanju i učenju. Evo primjera, promjena na tržištu – jedna moja prijateljica je svojevremeno iz državne gimnazije prešla da radi u privatnu, a kada sam je sreo oko pola godine kasnije, rekla mi je da se vratila u državni sistem. Na pitanje zašto, rekla je da nije znala šta znači privatna škola – dolasci roditelja koji prijete i bezmalo sami daju ocjene svojoj djeci. Sada vidimo da je taj model prepisan i na državno školstvo. To niko nije mogao da pretpostavi. Dakle, sve su to promjene koje ugrožavaju ono što vi nazivate izdavačkim tržištem. Antiintelektualna atmosfera potiskuje kulturne i obrazovne prakse u kojima naša izdanja žive. Ne zaboravimo i onaj nezaobilazni faktor političke diskriminacije i stvaranja tržišnih privilegija za odabrane, koji dodatno remeti i otežava naš položaj. Ali naš status je i naš zadatak, borba i nepristajanje na takve okolnosti, iniciranje promjena i nastavak djelovanja Za one koji misle svojom glavom i idu naprijed (slogan izdavačke kuće Klio, prim. aut.).

Da li zbog toga što ste predsjednik Političkog savjeta PSG vaše poslovanje trpi?

Sam sam preuzeo tu vrstu odgovornosti. Volio bih da mogu da kažem da ne trpi. Ali to spada u grupu životnih i profesionalnih izazova, koje sam već iskusio i uvježbao. Najvažnija podrška su naši čitaoci, saradnici i prijatelji kuće.