Dugogodišnji dopisnik lista Taz (Die Tageszeitung) Alexander Rhotert u svom posljednem članku pojašnjava zašto je politika popuštanja Evropske unije spram Srbije kobna, te da ništa nisu naučili iz historije.

Taz podsjeća da je u julu njemačkog kancelara Olafa Scholza svečano dočekao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu. Povod za kancelarovu posjetu bio je sporazum koji predviđa eksploataciju i izvoz srbijanskog litijuma u Evropsku uniju. Svi argumenti koje zagovornici ovog "prljavog dogovora" iznose su ili opovrgljivi ili netačni, jer srbijanska nalazišta litijuma čine samo oko jedan posto svjetskih rezervi.

EU bi mogla uvoziti litijum iz "neproblematičnih" demokratskih država poput Australije. Dakle, nema nikakve potrebe podržavati jednog od posljednjih agresivnih autokrata u Evropi. Njemačka bi mogla eksploatisati vlastita nalazišta litijuma, ali to vjerovatno nije preporučljivo s obzirom na zagađenje okoliša i predstojeće izbore. Ali Srbija izgleda veoma daleko, a vrlo aktivni i hrabri srbijanski ekološki aktivisti očigledno nisu previše važni Berlinu, piše Taz.

Zanimljiva je i smirena reakcija ruskog ambasadora u Srbiji, Aleksandra Bocana Harčenka, na njemačko-srbijanski dogovor o litijumu.

"Nikada nisam čuo ništa od srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića što bi nas navelo da pomislimo da će Srbija promijeniti svoju politiku".

Toliko o onima koji misle da mogu kupiti srbijansku vladu. Jer i dalje postoje njemački i evropski vladini predstavnici koji smatraju da je Vučić garant stabilnosti na Balkanu, kojeg treba podržati.

Velikosrpski planovi su aktualni kao i 1990-ih godina

Kao da nije bilo tri rata između 1991. i 1999. godine, sa 150.000 mrtvih i 4 miliona izbjeglica, koje je započeo Vučićev prethodnik i bivši šef, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Tačno, kao i u svakom oružanom sukobu, bilo je ratnih zločina na svim stranama.

Međutim, svi izvori, od nevladinih organizacija za ljudska prava poput Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha do stručnih komisija za ratne zločine Ujedinjenih naroda, kao i američke obavještajne službe CIA, već su za vrijeme rata došli do zaključka da su preko 80 posto ratnih zločina u Bosni počinili srpski počinioci. I to s namjerom da "očiste" srpski osvojena područja od nesrba. Te "etničke čistke", odnosno masovna ubistva, uključujući genocid, nisu bila "nusproizvodi" agresivne ratne kampanje, već njen cilj.

Vlasti na srpskim područjima bivše Jugoslavije bile su toliko bezobzirne u svom djelovanju da su na kraju rata ta područja bila preko 99,9 posto srpska. Gotovo svi nesrbi su ili ubijeni ili deportovani, što je detaljno opisano u milionima stranica haškog UN-ovog tribunala za ratne zločine – za one koji još uvijek sumnjaju u srpsku politiku.

Zašto je to relevantno 30 godina kasnije? Zato što je srbijanska vlada u Beogradu počela provoditi Miloševićev velikosrpski plan. I to na ironičan način, jer je Miloševićev bivši ministar propagande danas srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji su huligani prošle godine u maju napali NATO-ove snage u srpski dominantnom sjeveru Kosova, pri čemu je 90 mirovnih vojnika teško povrijeđeno.

Tokom napada srpskih paravojnih snaga u septembru, poginuo je jedan kosovski policajac i tri srpska napadača. Vođa pobune Milan Radoičić uspio je sa 30 ljudi pobjeći u Beograd, gdje su neometano živjeli i čak bili dočekani od strane vlade kao heroji.

EU nije naučila ništa iz ratova

Sa sličnim terorističkim napadima na policajce, srpski separatisti su 1990. godine započeli rat u Hrvatskoj i 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Vučić je postao poznat 1995. godine, kada je tokom srpskih masakra u genocidu u Srebrenici, 20. jula, u beogradskom parlamentu zaprijetio da će za svakog potencijalno ubijenog Srbina od strane NATO-a ubiti 100 muslimana. Baš kao što su to činili Hitlerovi dželati tokom okupacije Jugoslavije nad civilima.

Ipak, EU, baš kao i 1990-ih godina, pokušava smiriti Beograd. I zbog te evropske politike popuštanja, Vučić i Milorad Dodik, njegov namjesnik u srpski dominantnom dijelu Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj (RS), stvaraju činjenice na terenu. Početkom juna, sastali su se u Beogradu na konferenciji pod nazivom "Srbija i Republika Srpska – Jedan narod, jedna skupština" kako bi koordinisali ujedinjenje srpski dominantnih područja izvan Srbije.

Da pri tome igraju s vatrom, svjesni su eksperti njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, čiji je glasnogovornik Christian Wagner oštro osudio srpsku deklaraciju, "jer u njoj se nalaze izjave i retorika koja ne samo da dovodi u pitanje integritet Bosne i Hercegovine, već je i nacionalistička retorika."

Takvo nešto Dodika, koji sebe vidi kao nasljednika genocidnog zločinca Radovana Karadžića, uopće ne dotiče: Postoje "dnevni službeni" radni kontakti između ministarstava Srbije i RS-a kako bi se ta deklaracija provela putem "operativnih planova i akcija", izjavio je Dodik u TV-intervjuu 25. jula. Vučićeva uloga je "nezamjenjiva", i to pokazuje "koliko je RS važna za Srbiju".

Dodik je također tvrdio da mu je specijalni izaslanik njemačke vlade za Zapadni Balkan, Manuel Sarrazin (Zeleni), rekao da će RS jednog dana "biti nezavisna". Navodni Sarrazinov upit, da li će RS uvesti (srbijanski) dinar kao valutu, Dodik je odbacio ironičnim objašnjenjem da će RS uvesti (ruski) rubalj.

Sve ovo bi trebalo natjerati kancelara Scholza da razmisli s kim sklapa "dogovore" i šta je na kocki, zaključuje Taz.